U idealno proučavanim populacijama za svaku se jedinku zna kad je rođena ili ušla u populaciju, te kad je uginula, odnosno emigrirala iz populacije. Ptice se markiraju i/ili prstenuju kako bi se na osnovi viđenja mogla pratiti njihova sudbina i procijeniti kretanje populacije. Javljanja o viđenim supovima dostavljaju pojedinci, promatrači ptica, djelatnici parkova prirode, posebno onih koji imaju hranilišta za supove.

U analizama preživljavanja markira se/prstenuje određeni uzorak jedinki populacije (u ovom slučaju dostupne mladunce bjeloglavih supova koji se gnijezde na liticama područja otoka Cresa, Plavnika, Prvića i Krka), potom se prebrojavaju jedinke koje su viđene nakon markiranja. Kritična pretpostavka kod obrade statističkih podataka markiranih ptica jest da je mogućnost za sve jedinke da budu viđene (odnosno prebrojene) jednaka. Ova pretpostavka može biti pogrešna iz nekoliko razloga, ovisno o viđenjima živih, ili nalazima uginulih ptica.

Vrijeme pogodno za markiranje mladih bjeloglavih supova je u dobi između 75. i 85. dana života, kad oni dostižu potrebnu veličinu i razvijenost pera koja osigurava zadržavanje markera (Sušić, 2002). Markeri su izrađeni od plastike dimenzija 140x87 mm i na svakom je broj ili slovo veličine 70x60 mm. Plavo-bijeli kontrast markera i oznake dobro je uočljiv. Jednostruki marker se stavlja na krilo oko vodećeg ruba krila i pričvršćuje plastikom (koja se koristi kao ušni marker za stoku) iznad i ispod patagiuma kroz probušenu rupu, a vidljiv je odozgo i odozdo, odnosno i ako ptica leti i ako se odmara ili hrani (Sušić 1994). Nakon pet ili šest godina, marker zbog istrošenosti najčešće otpada (marker može ispasti i neposredno nakon stavljanja, zbog čupkanja ptice), i moguća je daljnja identifikacija ptice (iz daljine) jedino na temelju zelenog plastičnog prstena koji na sebi ima velike bijele brojke ili slova, koje je moguće čitati iz daljine, ali samo kad ptica stoji.

Marker je prepoznatljiv, zamjećuje se iz velike udaljenosti, jedinka je time prepoznatljiva (ni jedna druga ptica u regiji ne markira se takvim markerom, nema zabune za vrstu i točnost).

Svakom se supu također stavljaju dva prstena, metalni i plastični (potonji od 2001. godine), svaki na jednu nogu.

Pretpostavlja se da prstenovanje/markiranje ne utječe na preživljavanje i stopu izvješćivanja, a nisu uočeni nikakvi loši efekti po pticu uslijed nošenja krilnog markera (Sušić, 2002). Prilikom prstenovanja/markiranja supova, mladunci su izabrani kao slučajni predstavnici populacije, barem što se tiče sposobnosti da prežive, da se rasprostrane, uginu i da se o njihovom nalazu zaprimi dojava.

Za viđenja se obično pretpostavlja da su izviještena ubrzo nakon što je ptica viđena ili nađena mrtva. Za prstenove se pretpostavlja da traju tijekom vijeka ptice. Piper (1994) navodi da su javljanja o viđenim ili pronađenim pticama češća kod jedinki koje su osim metalnog, nosile i prstenove u boji.

Pretpostavlja se da je javljanje o viđenim i nađenim pticama konstantno za ptice svih dobnih uzrasta i tijekom cijelog istraženog razdoblja. Kritična je pretpostavka kod korištenja markiranih ptica da bi se procijenilo preživljavanje, da se markeri nikad ne izgube. U stvarnosti je suprotno: prstenovi i markeri se mogu izgubiti, pogotovo s povećanjem razdoblja u kojem se nalaze na ptici. Uginule ptice često nikad ne budu pronađene (npr. utope se u moru), ili njihov nalazak ne bude prijavljen jer npr. osoba ne zna da je potrebno prijaviti nalaz, a ako zna, ne zna komu bi to prijavila; moguće su financijske ili tehničke prepreke (nedostupnost telefona, poštanskih usluga); osoba je mogla ubiti pticu pa se boji zakonskih posljedica jer zna da je ptica zaštićena. Prsten i marker mogu biti oštećeni, ili podaci s njih krivo pročitani. Pronađeno uginulo mladunče može biti prstenovano/markirano, ili se može dogoditi da je izgubilo prsten/marker ili (rijetko) se može pronaći samo prsten/marker. I prsten, marker i mladunče mogu biti nikad i ne pronađeni.

Analize korištene u ovom radu odnose se na viđenja živih i pronalaska mrtvih ptica u području disperzijskog potencijala juvenilnih, imaturnih i subadultnih supova u definiranim područjima europskog dijela Sredozemlja, koje se mogu tretirati kao podaci o viđenjima (Lebreton 1992).

Pokušaj ustanovljavanja preživljavanja iz podataka o viđenim prstenovanim/markiranim pticama može biti kritiziran zbog nedostatnosti podataka, no moramo imati na umu da su ovi podaci često jedini za procjenu preživljavanja mladih (Piper 1994).

Procjena dugovječnosti

            Životni parametri često se podudaraju s veličinom životinje; krupnije životinje imaju veću stopu preživljavanja, smanjeni fekunditet i žive dulje od malih životinja. Lindstedt & Calder (1976) dali su formulu za predviđanje dužine života grabljivica, T (u godinama), kao funkcija mase,  M (u gramima) (Piper 1994).

T = 28,3 M ^0,19 za ptice u zatočeništvu

T = 16,6 M ^0,18 za divlje ne-vrapčarke

Tablica 9: izvor (Piper 1994); Procjena dugovječnosti (u godinama) za neke velike strvinare (neki su već adulti kad su uhvaćeni u zatočeništvo, neki su još živi nakon posljednje procjene dobi)

Uzimajući u obzir da je masa bjeloglavog supa 4.250-15.000 g (Cramp 1998), no uglavnom između 7.500 g i 11.000 g i uključivši u jednadžbu Lindstedt & Calder (1976), donosi prosjek dugovječnosti T = 22,41 do 32,86 godina za divlje ptice i T = 40,32 do 59,14 godine za ptice u zatočeništvu, što se podudara s procjenom promatranih dugovječnosti strvinara slične veličine (Piper 1994) (tablica 9). Mundy (2000) navodi da je 1994. nađen mrtav prstenovan kapski sup starosti 19 godina. Španjolski orao krstaš Aquila aldeberti, sličnih demografskih karakteristika kao sup, dosiže starost  21-22 godine (Ferrer 2004).

Dva su tipa dugovječnosti: potencijalna dugovječnost i stvarna dugovječnost. Potencijalna ili fiziološka je ona koju jedinka iz populacije može doživjeti u optimalnim uvjetima, tj. ista će jedinka uginuti od starosti. Stvarna ili ekološka dugovječnost je empirijski prosjek dugovječnosti jedinki u populaciji pod određenim danim uvjetima. Razlika se temelji na činjenici da malo organizama u prirodi stvarno doživi starost jer većina ugine zbog bolesti i drugih čimbenika puno prije no što dosegne starost (Krebs 1985).