Sisavci
Ptice
Morski vranac
Supovi
Galeb
Labud
Kos
Vijoglav
Kutak za prstenovače
Kukci
Gmazovi i vodozemci
Ostali članci koje možete pogledati:
Akcijski plan zaštite supa
Preporuke upravljanju populacijom
Dojave viđenja nalaza mrtvih markiranih supova
Rezultati markiranja
Markiranje supova i dugovječnost
Uzroci mortaliteta (smrtnosti) supova u Hrvatskoj
Produktivnost
Uzroci izumiranja populacija
Struktura populacije
Kretanje
Status i distribucija
Dob početka razmnožavanja
Razmnožavanje supova
K-selekcijske vrste
Biologija supova
Otok Prvić
Otok Krk
Otok Cres
Tradicijsko nasljeđe Cresa i Krka
Prirodne osobitosti otoka Cresa i Krka
Stanište bjeloglavih supova
Dinamika metapopulacija
O POPULACIJI BJELOGLAVOG SUPA
 
Uzroci mortaliteta (smrtnosti) supova u Hrvatskoj 
 

sup (42) [800x600].jpg

Trovanje 17 bjeloglavih supova karbofuranom na otoku Rabu 2004. godine (Foto: T. Piekutowski)

Manje je poznato o mortalitetu grabljivica no o bilo kojim drugim aspektima njihove ekologije (Newton 1979).

Razlozi nepoznavanja uzroka mortaliteta:

  1. Mortalitet je za razliku od razmnožavanja teško promatrati jer se javlja sporadično i nepredvidljivo, kako u prostoru, tako i u vremenu.

 

  1. Mortalitetu je teško pripisati prave uzroke. Procjena uzroka smrti nije laka u terenskim uvjetima, a često ju daju pripadnici javnosti s malo stručnosti.

 

  1. Odvajanje neposrednog i prvobitnog uzroka smrti je složeno, čak kad to čine ljudi s iskustvom. Npr. bjeloglavi sup se utopio, to je neposredan uzrok smrti, no možda je prethodno bio otrovan, što je prvobitni uzrok koji mu je smanjio sposobnosti letenja i plivanja, ili uzrokovao neurološki napad.

 

  1. Određivanje opsega različitih uzroka ugibanja bjeloglavih supova je složeno zbog činjenice da se neka uginuća češće prijavljuju (npr. utapanje češće no trovanje).

 

Uzroci smrtnosti bjeloglavih supova na Kvarneru mogu biti prirodni (gladovanje, predacija (mladunca), loše vremenske prilike, prirodne katastrofe, bolesti, paraziti) i neprirodni.

Prirodni uzroci smrti bjeloglavih supova

 Dostupnost hrane, izgladnjivanje

 Hrana je uvijek ograničavajući čimbenik na veličinu populacije (Newton 1991). Dostupnost hrane varira u vremenu i prostoru, kao i među pticama različite dobi i socijalnog statusa unutar populacije. Adultne ptice imaju više iskustva u potrazi za hranom, na pronađenoj strvini se prve hrane, dok mlađe i neiskusnije ptice čekaju. Na jednoj se strvini može doći hraniti previše ptica, tako da će neke ostati neadekvatno nahranjene. Kod nedostatne ishrane ptice će uginuti od gladi. Neishranjene su ptice podložne neposrednim uzrocima smrti, bolestima i parazitima. Strvinari se ne mogu pouzdati da će naći hranu kad god žele – strvine se «pojavljuju» na neočekivanim mjestima i u nepredvidivo vrijeme (Sušić 2002).

Promjene načina uzgoja ovaca, s ekstenzivnog načina na stajski uzgoj, uz bolju veterinarsku njegu, utječu na povećanje preživljavanja ovaca i smanjivanje dostupnosti i količine hrane za bjeloglave supove. Provođenjem novih sanitarnih mjera koje zahtijevaju odvoženje strvina životinja na spaljivanje ili zakapanje, umjesto dosadašnje prakse da ih se ostavi u polju ili na mjestima predviđenim za hranjenje strvinara, također nestaje hrane za supove (Camiña 2004). Smanjenje broja ovaca, jer se sve manje ljudi bavi ovom djelatnošću, direktno utječe na nestajanje pašnjaka, koji zarastaju. Zbog velikog raspona krila supu je na obraslom terenu teško sletjeti i uzletjeti, a teško mu je i uočiti hranu (Sušić 2002).

 

Bolesti i paraziti

 Odrasli su supovi, uglavnom, poznati kao otporni na niz zaraznih bolesti uključujući botulizam (Cohen 1970), antraks (Houston 1975) i druge bakterije. Bolesti koje pogađaju bjeloglave supove uglavnom za uzročnika imaju vanjske utjecaje (npr. nesteroidni protuupalni lijekovi uzrokuju taloženje soli urata u trbušnoj šupljini (Oaks usmeno), stres uzrokuje epilepsiju (Woodley usmeno), trovanje karbamatima uzrokuje smanjenje imuniteta, te posljedičnu podložnost infekcijama).  

Divlje su ptice domaćini mnogim ektoparazitima i endoparazitima, krpeljima, no ne zna se u kojem stupnju (i da li) oni utječu na mortalitet supova. Činjenica je da je brojnost parazita u korelaciji sa slabošću supa: što je jedinka slabija, infestacija parazitima je veća.

 

Predacija i kanibalizam

 Najčešću predaciju na jaje i piliće bjeloglavog supa imaju gavrani i galebovi (Boshoff 1980)  (u slučaju da roditelji napuste gnijezdo). Kanibalizam je opisan kod bengalskog supa (Rana 2003); ne zna se uzrok, ali autori navode da je u području gdje je zabilježen bilo dovoljno hrane. Bengalski sup spada u porodicu Pseudogyps pa ga navodim samo kao zanimljivost. Woodley (osobna komunikacija) navodi da je dva puta vidio u zarobljeništvu da bjeloglavi supovi jedu mrtve pripadnike svoje vrste, no kako nije puno ostalo od pojedenih ptica, nije bilo moguće napraviti postmortalnu analizu. Također navodi da je u volijeri bilo dovoljno druge dostupne hrane. On također navodi da pilići supova često nestaju iz gnijezda u prirodi i u zarobljeništvu, te da je moguće da ih pojedu njihovi roditelji, iako po njegovom saznanju, o tome nema svjedočanstava. U oporavilištu u Belom ja sam svjedočila dva puta da su supovi u volijeri ujutro jeli supa koji je uginuo tijekom noći. Jedna je ptica bila adult bez vidljivih simptoma bolesti prije uginuća, a druga je ptica bila juvenilna, ponovno pronađena nekoliko dana nakon puštanja iz oporavilišta. Ponašala se vrlo pitomo, sumnjali smo na trovanje koje nismo mogli dokazati, ptica je uginula nakon 9 dana. Drugi supovi iz volijere počeli su je jesti načinivši rupu na prsnom košu. U svim drugim slučajevima ugibanja supa u volijeri, ostale ptice su potpuno ignorirale one koje bi uginule. S obzirom da supovi iz volijere nisu direktno ubili pripadnike svoje vrste, to nije striktno kanibalizam.

Adultni bjeloglavi supovi nemaju prirodnog neprijatelja na području Sredozemlja, osim čovjeka.

 

Vrijeme i prirodne katastrofe

 Kiša utječe na supove na dva načina. Tijekom dugih kišnih razdoblja supovi ne mogu tražiti hranu. Dugotrajna kiša može uzrokovati jako močenje perja, što uzrokuje smanjenje temperature i gubitak topline, no supovi su jako otporni na promjene temperature, te će utjecaj biti mali. Jako sunce u ožujku i travnju može biti opasno za mladunčad jer se supovi gnijezde na liticama. Naime, roditelji svojim tijelom prave sjenu piliću koji nema razvijenu sposobnost termoregulacije (Sušić 1985). No ukoliko se roditelji ne mogu vratiti na gnijezdo zbog straha od ljudi koji tijekom cijelog dana borave na usidrenim plovilima ispod gnijezda (ronioci, kupači), pilić će stradati od topline i dehidracije. Od prirodnih katastrofa u obliku elementarnih nepogoda, na supove bi eventualno moglo imati utjecaja olujno nevrijeme dugog trajanja.

 

Neprirodni uzroci smrti bjeloglavih supova

 Mjere očuvanja populacije moraju se u prvom redu usmjeriti na neprirodne uzroke ugibanja, a koje uključuju elektrokuciju, ubijanje, trovanje, sudare s motornim vozilima, sudare sa strukturama koje je načinio čovjek (turbine na vjetar).

 

Elektrokucija

 sup (27) [800x600].jpg

Bjeloglavi sup stradao od elektrokucije (Foto: G. Pavoković)

Razlozi zašto bjeloglavi supovi stradaju od elektrokucije su njihova veličina (raspon krila je veći od dva metra, čime lako premoste prazninu između dvije energetske komponente, faza do faze i faza do uzemljenja), način života u skupinama (skupljaju se u velikom broju prilikom hranjenja, što dovodi do višestrukih elektrokucija na električnim strukturama blizu strvine na kojoj se hrane), ograničeni broj prirodnih mjesta za odmaranje (npr. visoka stabla), te mala veličina (površinom) električnih stupova koji ograničavaju mjesto za odmaranje (Kruger 2005, Van Rooyen 2000). Određene vrste električnih stupova nemaju dobro riješenu izolaciju žica i spojeva, te supovi koji slete na njih stradavaju, uzrokujući prekid pada napona. Na otoku Cresu svake godine barem jedan bjeloglavi sup strada od elektrokucije (Sušić usmeno). Supovi još mogu stradati nalijetanjem na žice ili električne stupove u vrijeme smanjene vidljivosti (magla, mrak).

Ubijanje i trovanje

 Bjeloglavi supovi i danas stradavaju od lovačkog oružja, iako su zaštićena vrsta koja je jedinstvena i prepoznatljiva u ovim krajevima (nema zabune da sliči na neku vrstu na koju je dozvoljen lov). Dokaz tome je nalaz sačme u njihovim tijelima (npr. sup pronađen otrovan u prosincu 2004. godine na otoku Rabu imao je preko 20 zrna sačme u tijelu (slika 11); sup Pepina pronađen u blizini Učke, smješten u oporavilištu ECCIB-a u Belom, ima vrat pun sačme koja se tijekom godina inkapsulirala u tkivo). Također se (iako rijetko) mogu pronaći osakaćene strvine supa kojima nedostaje glava ili noga, koje su služile kao trofej i «dokaz» da je lovac uspio ubiti ovu pticu.  

Problem nelegalnog trovanja životinja već je godinama prisutan u Hrvatskoj, no nije prepoznat ni u javnosti, ni u mjerodavnim institucijama kao alarmantan, a u Strategiji zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti RH koju je izradilo i usvojilo još prije pet godina (2000.)  tadašnje Ministarstvo zaštite okoliša, otrov se uopće ne spominje među glavnim čimbenicima koji utječu na smanjenje bioraznolikosti u RH.

U našoj zemlji, usprkos postojećoj zakonskoj obvezi, nitko ne prati kome se otrov prodaje, u kojoj količini, hoće li ga osoba znati pravilno koristiti, nema kažnjavanja počinitelja koji postavljaju nelegalno otrove u prirodu, što dovodi do zlouporabe otrova.

Supovi su iz drugih dijelova Hrvatske izumrli upravo zbog trovanja krupnih predatora: prije petnaestak godina u dolini Neretve otrovana su najmanje 22 supa (na jednoj ovci napunjenoj otrovom lindanom) i bio je to kraj za supove u Hercegovini (Sušić 2002). Prije pet godina potrovala se posljednja kolonija supova u NP Paklenica (5 parova supova), na zatrovanoj meki postavljenoj za vukove; tijekom posljednjih desetak godina na Krku je otrovano 40 supova (Sušić usmeno) jer ovčari pokušavaju eliminirati medvjeda koji im kolje ovce, a nadležne institucije ne poduzimaju ništa u njihovu zaštitu, pa čak i ne priznaju problem. Kroz Oporavilište za bjeloglave supove u sklopu Eko-centra u Belom na Cresu, u posljednjih je 10 godina koliko djeluje oporavilište, prošlo više od 60 supova, većina sa simptomima trovanja (neurološkim napadima nalik na epilepsiju) i većina od njih je uginula.

sup (5) [800x600].jpg

Otrovani bjeloglavi sup iscrpljen od učestalih neuroloških napada, povraćanja i dijareje (Foto: G. Pavoković)

U razdoblju od siječnja 2001. godine do rujna 2005. godine, u Oporavilište je došlo 28 bjeloglavih supova, od toga je uginulo njih 18 (64,28%). Od 18 uginulih, 8 ptica je imalo izražene neurološke simptome. U istom su razdoblju pronađena 46 mrtva supa (od čega 17 u jednom incidentu trovanja na Rabu u prosincu 2004. godine).  Tek je veliki incident trovanja na otoku Rabu 2004. godine (slika 13), zahvaljujući jakoj informativnoj kampanji, upoznao javnost o trovanju supova otrovima iz skupine karbamata i organofosfata, te se uspostavila redovna procedura za upućivanje pronađenih strvina supova na toksikološke analize.

Najčešći razlog zašto ljudi postavljaju otrove u prirodu na području gdje obitavaju supovi u Hrvatskoj nije zato da bi otrovali supove. Oni žele otrovati predatore koji napadaju njihove ovce i čine im veliku ekonomsku štetu. Na Cres, Krk, Rab, ali i niz drugih otoka dovedene su alohtone životinjske vrste  (divlja svinja, medvjed, čagalj, jelen lopatar) koje napadaju ovce (ili su im u direktnoj kompeticiji: jedan lopatar popase trave koliko 6 ovaca), a na kvarnerskim otocima ovce su uzgajaju ekstenzivno, tzv. pregonskim ovčarenjem. Tijekom čitave godine borave na otvorenom, a kad popasu travu u jednom ograđenom području, vlasnici ih prebacuju – pregone – u drugo u kojem su im čuvali travu. Jeleni lopatari preskoče suhozide koje ovce ne mogu i popasu čuvanu zalihu hrane za ovce. Divlje svinje su još opasnije, one ruše gromače, probijaju drvena vrata, ispijaju ljeti ovcama zalihe vode u lokvama, te – kolju janjce i ovce u vrijeme janjenja. Na Cresu su lovci donijeli divlje svinje (zbog svoje zabave) na otok još 1986. godine. Samo u zimi 2003./2004. na Cresu su divlje svinje pojele između 1500 i 2000 ovaca, i time načinile golemu ekonomsku štetu ovčarima. Prema lovnogospodarskoj osnovi za lovište Tramuntana 32, na Cresu ima 100 divljih svinja, 20 izvan ograđenog dijela lovišta. Legalno ih je samo 2004. godine ubijeno oko 80, također izvan lovišta. A u razdoblju od 29.12.2003. do 31.3.2004. godine, kad je istekao ugovor o zakupu lovišta Tramuntana s Poljoprivrednom zadrugom iz Cresa, pa je Primorsko-goranska županija preuzela odgovornost za štete, podnesene su prijave kojima se traži obeštećenje za 336 ovaca i 638 janjaca, a Županija je isplatila obeštećenje za 283 ovce i 522 janjca (Novi list, 10.4.2005.). Brojke se baš ne slažu, ili je 20-ak svinja tijekom godine pojelo oko 250 kg ovčetine po svinji?! Značajno je da LGO propisuje rok od dvije godine za uklanjanje tih 100 svinja. Hoće li tabličnim prikazom u izvješću lovozakupnika o 100 ubijenih primjeraka biti riješen problem divljih svinja na Cresu? Je li Županija uistinu učinila sve što je u njezinoj moći da riješi problem?

 Kako predstavnici Županije i nadležnih ministarstava svih tih godina ignoriraju postojanje problema i pored našeg uzastopnog i upornog upozoravanja, ovčari su na kraju «uzeli zakon u svoje ruke». Kad smo, provodili anketu među ovčarima otoka Krka o razlozima njihova ilegalnog postavljanja otrova u prirodu, oni su priznali da otočani znaju da se mogu otrovati i supovi, iako oni žele da se otruje medvjed, divlja svinja ili čagalj. Ali kako kaže jedna vlasnica ovaca na Krku: «Ne možeš na leš napisati: sup, to je za medveda, to nije za tebe!»

Sudar s motornim vozilima

 Najčešće mladi i neiskusni supovi koji su gladni slijeću na cestu da bi se nahranili mrtvim životinjama koje su tamo stradale, te se izlažu opasnosti sudara s vozilima. Također iscrpljeni mladi supovi mogu sletjeti na cestu (npr. sup Neven sletio na autoput u Nici, Francuska, gdje ga je udario automobil, nakon čega je prebačen u veterinarsku kliniku).

 

Vjetrenjače

 Vjetroelektrane se sve više koriste kao alternativni izvori energije, te se postavljaju i na mjestima koje služe kao migracijski koridori ptica.

Velike vjetroturbine kakve se grade u današnje vrijeme imaju «područje djelovanja» veličine nogometnog igrališta. Iako se rotori vrte sporije no na starijim modelima, krakovi su puno duži (35-40 m), brzina vrhova na krakovima vjetrenjače dosežu brzinu 150-300 km/h, a konstrukcije dosežu visinu od 125 m. Dugački krakovi koji se okreću velikom brzinom smrtonosni su za životinje koje lete, ptice, sisavce i insekte. Životinje ne mogu točno procijeniti vrijeme potrebno da sigurno prođu između okretaja krakova, pogotovo ako se oni brzo vrte. Tijekom smanjene vidljivosti zbog mraka, loših vremenskih uvjeta (kiša, magla, jak vjetar), oštri krakovi se još teže zamjećuju. Velike vjetroelektrane potrebuju i mnogo električnih vodova, te se i mortalitet elektrokucijom pridružuje stradavanju od vjetrenjača.

       

Informacije o uzrocima ugibanja uglavnom dolaze postmortalnim pregledom mrtvih ptica. Iz podataka o nađenim uginulim markiranim supovima, u odnosu na uzrok smrti, teško se mogu vidjeti značajni prostorni uzorci. Većina prijavljenih slučajeva nalaska potječe iz Hrvatske (47 slučajeva od ukupno 58), jedan je iz Čada, Afrika (prvi dokaz da bjeloglavi supovi lete južno od Sahare), pet nalaza iz Grčke, dva iz Austrije (nesretni slučajevi u Salzburškom ZOO vrtu — supovi ušli u kavez velikih mačaka), jedan iz Španjolske i dva iz Italije.

U Hrvatskoj su većina nađenih mrtvih markiranih supova juvenilne jedinke, mnogi od njih su pali u more ispod gnjezdilišta kolonije. Siguran uzrok smrti nije moguće uvijek dobro definirati. Iako je većina supova koji su doneseni živi u oporavilište za supove u Belom imala neurološke simptome, tipične za trovanje organofosfatima i karbamatima, nakon uginuća to nije bilo moguće dokazati. Tek od 2004. godine u Hrvatskoj je moguće napraviti toksikološke analize kako bi se dokazalo trovanje supova!

sup (20) [800x600].jpg

Rtg snimka tijela bjeloglavog supa nastrijeljenog sačmom, pronađenog otrovanog na Rabu u prosincu 2004. godine u skupini od 17 otrovanih supova (Foto: G. Pavoković)

 

Udruga Animalia © 2009.

CM sustav - Naid Haskic