U vrlo malim populacijama demografski i genetski procesi igraju glavnu ulogu u određivanju sudbine vrste, zajedno s okolišnom varijacijom i drugim stohastičnim i determinističkim čimbenicima. Jasno je da je u mnogim slučajevima izravan, konačan uzrok opadanja populacije uzrokovan ljudskim aktivnostima kao što su smanjenje i fragmentacija staništa, pretjerano iskorištavanje, onečišćenje, unošenje alohtonih vrsta (koje obično postaju kompetitori ili predatori), globalne klimatske promjene. Ekologija vrste čini ju podložnijom izumiranju (Akçakaya 1999).
Vrste sa sporom stopom rasta mogu trebati duže vrijeme da se oporave od smanjenja brojnosti populacije. Još su tu svojstva koja čine vrstu osobito podložnom ljudskom utjecaju:
preklapanje staništa – vrsta je ugrožena jer je povezana s istim tipom staništa kao i ljudi (primjer da se supovi gnijezde na liticama podno kojih se nalaze atraktivne plaže i mjesta za ronjenje, te turisti svojom prisutnošću uznemiravaju gnijezdeće ptice), izlov – primjerci su vrijedni ljudima kao trofej, za kolekcionarstvo (npr. lubanja, jaja), ograničena prilagodljivost i pokretljivost – ako vrsta ima ograničen reproduktivni kapacitet, onda je bezizgledan brz oporavak od uznemiravanja i povećava se šansa za izumiranje. Rizik izumiranja ovisi o svim ovim općim karakteristikama, kao i o nekolicini drugih koji su specifični za populaciju (gustoća naseljenosti, dobna i spolna distribucija jedinki unutar populacije, odnos okolišnih varijacija, granica rasprostiranja).
Izumiranja se mogu podijeliti na dva dijela: determinističko i stohastično (ili slučajno). Deterministička su izumiranja ona koja rezultiraju štetnom promjenom izvan populacije, od koje nema bijega. Javljaju se kad je nešto osnovno uklonjeno (npr. stanište ili hrana), ili dodano nešto letalno (predator). Stohastična izumiranja su ona koja su uzrokovana u potpunosti slučajnim događajima (npr. elementarna nepogoda). Pogađaju uglavnom male populacije i rezultat su rizika naslijeđenih smanjenom distribucijom ili malom brojnošću. U praksi, izumiranje je uglavnom rezultat determinističkih procesa koji smanjuju populaciju na veličinu gdje ih slučajni događaji mogu uništiti (Newton 1998).
Demografska stohastičnost i izumiranje
Za malu populaciju bjeloglavih supova, kao što je kvarnerska, jedan slučajni događaj (npr. masovno trovanje) ili produljene vremenske neprilike mogu utjecati na smrtnost pilića i adulta. Sličan događaj u nekoj velikoj populaciji imao bi manji utjecaj jer bi preostale jedinke, nakon izvjesnog vremena, nadoknadile gubitke u populaciji. Bjeloglavom supu nije jednostavno naći strvinu. Ne samo da to ovisi o njegovom vidu, sposobnosti letenja, veličini skupine koja traži hranu, nego i o vremenskim uvjetima. Nakon uspješnog hranjenja, može nastupiti kišno razdoblje s jakom maglom, te supovi neće biti u mogućnosti tražiti hranu; izmjenjuju se dani obilja i gladovanja.
Simulacije za demografsku stohastičnost razlikuju se od onih za okolišnu stohastičnost. Samim time što je populacija mala, procijenjeni brojevi preživjelih ptica i subadulta koji su se vratili u populaciju moraju biti cijeli brojevi (ne može biti 2,2 mladunca).
Demografski su modeli prikladni za modeliranje velikih populacija, no za male moraju se koristiti stohastični modeli. Parametri koji se odnose na demografske čimbenike su dob početka razmnožavanja, varijacije u uspjehu razmnožavanja s obzirom na dob, udio adulta koji se razmnožavaju, preživljavanje subadulta i adulta, maksimalna dob za razmnožavanje.
Okolišna stohastičnost uključuje vitalne stope (npr. dobno specifično preživljavanje i fekunditet) koje mogu slučajno varirati. Okoliš varira, a sukladno s time i sposobnost jedinki da se razmnožavaju i prežive. Za bjeloglavog supa još nemamo podataka kako promjene u okolišu utječu na vitalne stope populacije, ali zato se modelom mogu simulirati vitalne stope u odnosu na varijacije okoliša i dobiti rezultirajuće promjene u populaciji.
Demografska stohastičnost – slučajne varijacije mogu dovesti populaciju do izumiranja, čak i ako je srednja stopa vraćanja subadulta u adultnu populaciju, izračunata na duže razdoblje, jednaka prosječnim gubicima adulta tijekom istoga vremena.
Minimalna brojnost populacije sposobna za održavanje (MVP) jest ona brojnost koja daje vjerojatnost opstanka danoj populaciji u određenom razdoblju. Vanjski čimbenici koji utječu na sposobnost preživljavanja populacije su nesigurnost okoliša i prirodne katastrofe, dok su prirođeni čimbenici demografska i genetska nesigurnost. Osim stohastičnih predviđanja, dva su čimbenika važna za razmatranje MVP – genetske varijacije i prirodne katastrofe.
Za ekstremne vremenske uvjete nema povijesnih podataka da su nepogodno utjecale na populaciju supova, iako razdoblja dugotrajne kiše, magle mogu utjecati na hranjenje i traženje strvina, te mlade, bolesne i neiskusne ptice mogu stradati. |