Status je prirodno javljanje vrste u određenom području. Označava frekvenciju kojom se ptica nalazi na tom području (uobičajena, rijetka, sezonsko javljanje).

Bjeloglavi supovi su se krajem devetnaestog stoljeća gnijezdili na čitavom području južne Europe, u svim mediteranskim zemljama, te na sjeveru do Njemačke i Poljske (Cramp 1998). Danas oko 20.000 parova supova obitava uzduž obale i na nekim otocima Sredozemlja, od Pirinejskog, preko Balkanskog poluotoka do istočne obale Sredozemlja, od toga u Španjolskoj oko 18.000 parova (Slotta-Bachmayr 2004). Još je rasprostranjen u sjevernoj Africi, na istok prema jugozapadnoj Aziji, Arabiji, sjeverozapadnom Pakistanu i središnjoj Aziji, te na Tibetu (Mundy 1992).

Dok je areal rasprostranjenosti supova bio neprekinut u čitavom Sredozemlju, i u Hrvatskoj su bili rasprostranjeni u čitavoj zemlji – od krajnjeg istoka Slavonije, do zapada zemlje, odnosno do Istre, te čitave obale i niza otoka. Na prelasku u dvadeseto stoljeće dolazi do smanjenja brojnosti bjeloglavih supova u Slavoniji, a jedan od glavnih razloga smanjenja je otrov strihnin, koji se koristio za kontrolu brojnosti predatora poput vukova, lisica, čagljeva. U Istri su supovi gnijezdili na padinama Učke. Prva sljedeća kontinentalna gnjezdilišta bila su kod Grižana (sjeverno od Crikvenice) (Sušić usmeno), a sljedeća veća kolonija bila je u kanjonima Velike i Male Paklenice, gdje je sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća zabilježeno na gniježđenju oko 15 pari, a posve su se prestali gnijezditi 2000. godine (Sušić 2002).

U sjevernoj i srednjoj Dalmaciji bjeloglavi sup se gnijezdio do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u kanjonima Krke. Nešto su se ranije supovi prestali gnijezditi na Mosoru i Klisu. Na Biokovu su se gnijezdili do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Na ušću Neretve, iznad Hutova blata, gnijezdio se sve do pedesetih godina dvadesetog stoljeća (Rucner 1998). Kod Dubrovnika i na Pelješcu postojale su kolonije sve do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća (Sušić 2002).

Danas su supovi na Kvarneru, odnosno u cijeloj Hrvatskoj, ostali još samo na Cresu, Krku, Prviću i Plavniku. Od tih kolonija najmanja je ona na Krku, koja broji samo tri para (Sušić usmeno). Supovi iz te kolonije živjeli su u najstarijem, odnosno prvom ornitološkom rezervatu na svijetu, uspostavljenom isključivo zbog zaštite bjeloglavih supova! Jedan od osnovnih razloga nestanka 40 odraslih supova s Krka je trovanje.