Bjeloglavi sup Gyps fulvus

 (materijal preuzet iz magistarskog rada Procjena održivosti populacije bjeloglavog supa (Gyps fulvus Hablizl 1783) u Hrvatskoj; Gordana Pavoković; Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Biološki odsjek; mentor prof. dr. sc. Milorad Mrakovčić; 2006)

Područje rasprostranjenosti bjeloglavog supa (Gyps fulvus Hablizl 1783) u Europi je danas znatno manje nego u prošlosti, s tendencijom smanjivanja (Cramp 1980) te se može reći da je bjeloglavi sup ugrožena vrsta. U Europi se smatra rijetkom vrstom (Tucker i Heath 1994), a u Hrvatskoj kritično ugroženom (Radović 2003). Supovi u Hrvatskoj obitavaju samo na području kvarnerskih otoka - na otoku Cresu, Krku, Plavniku i Prviću te povremeno na otoku Pagu, dok su početkom prošlog stoljeća bili rasprostranjeni u Slavoniji (Trstenjak 1895, Hirtz 1914, Schenk 1917), Istri (Ponebšek 1917) i Dalmaciji (Rucner 1998). Kvarnerska kolonija je najsjevernija prirodna kolonija u Europi (Glutz i sur. 1971, Perco i sur. 1983) te broji nešto više od 80 parova ovih ptica (Sušić 2002). Populacija bjeloglavih supova na otoku Cresu i Plavniku je stabilna (55-60 parova), no izrazito veliki problem je drastično smanjenje populacije na otoku Prviću (10-15 parova) i Krku (Sušić 2002). Devedesetih godina 20. stoljeća, na području otoka Krka, na kojem je 1969. godine uspostavljen prvi svjetski ornitološki rezervat radi zaštite ovih ptica, gnijezdilo se 25 parova ptica, dok se u razdoblju 2001. do 2005.  gnijezdi svega 3-5 parova (Sušić usmeno).

Smanjenje broja jedinki ima negativan učinak na postojeću populaciju supova zbog njihovoga kolonijalnog načina života te međusobne povezanosti prilikom potrage za strvinom, ali i na populacije ostalih životinja, osobito na stoku. Kod kolonijalnih vrsta postoji tzv. biološki minimalni broj jedinki (Krebs 1985) te kada brojnost jedinki padne ispod toga broja, vrsta nestaje s određenog područja, a zbog druževnog načina traženja hrane supovi posebno ovise o brojnosti. Životinjska strvina je nepredvidljiv izvor hrane - kako prostorno, tako i vremenski - stoga supovi znatan dio vremena provode u traženju strvina. S obzirom da se hrane isključivo uginulim životinjama, supovi zauzimaju posebno mjesto u hranidbenoj mreži (Sušić 2002), osobito u krškim područjima gdje je zakopavanje strvina otežano. Na taj način zaustavljaju potencijalno širenje zaraze ili epidemije među stokom (II. svjetska konferencija o grabljivicama 1982). Iako je želudac strvinara otporan na toksične produkte razgradnje bjelančevina, a enzimi i kiseline crijevnog trakta uništavaju sve opasne bakterije poput bakterije kolere, antraksa, botulizma, oni nisu otporni na kemijske otrove poput strihnina, cijankalija ili organoklorida. Ženka bjeloglavog supa snese godišnje jedno jaje te supovi pripadaju u tzv. K-selekcijske vrste (Keeton i Gould 1985). Za takve je vrste značajan spori razvoj do spolne zrelosti (Krebs 1985). Mladi se četiri mjeseca razvijaju u gnijezdu; tijekom prvih pet godina mladi dio populacije ima znatno veći mortalitet nego odrasli dio populacije pa stoga vrlo malo jedinki doživljava spolnu zrelost. Kako je stopa preživljavanja mladog supa na otoku Cresu od izvaljivanja do trenutka izlijetanja iz gnijezda 86,80%, a procijenjena produktivnost (odnos opernaćenih mladunaca i broja parova koji su započeli gniježđenje) 60%, možemo reći da jedna ženka tek svake druge godine na svijet izvede jednog mladog bjeloglavog supa, stoga je potrebno dvostruko dulje da oni zamjene odrasle, a da populacija ostane stabilna (Sušić 2002).

Degradacija ekosustava je često postupna, a antropogeni utjecaji često nisu zamjetljivi u kratkom razdoblju (od nekoliko godina). Izumiranje populacije može se izraziti jedino kao vjerojatnost rizika izumiranja (odnosno vjerojatnost preživljavanja). Oni se mogu procijeniti modelom zasnovanom na analizi održivosti populacije (Burgman 1993) (u daljnjem tekstu PVA model).