Otok Cres je najduži hrvatski otok. Ukupna dužina Cresa iznosi 65,5 km, a proteže se okomitim smjerom između istočne obale Istre i istočnog niza kvarnerskih otoka (Krk, Rab, Pag). Obala mu je prilično slabo razvedena. Sa zapadne strane veći zaljevi su Creska luka, Valun, Martinšćica i luka Ustrine, a s istočne zaljev Koromačna. Najsjevernija točka otoka Cresa je rt Jablanac (45 °11¢ sjeverne geografske širine), svega 18 kilometara udaljen od riječke luke, a najjužnija točka je rt Suha (44° 36¢ 10”). Otok Cres umjetnim je kanalom, čije podrijetlo seže u predrimsko razdoblje (najvjerojatnije su ga izgradili Liburni), kod Osora, odvojen od svog prirodnog nastavka, Lošinja (Sušić 2000).

Otok Cres predstavlja nepotopljeni prirodni nastavak grebena Učke. Njegova se visina od Tramuntane prema jugu postupno snižava. Sredinom područja Tramuntane, sjevernog dijela otoka Cresa, koje se prostire između rta Jablanac i 45 paralele, taj je greben najuočljiviji. Tu se nalaze i najviši otočni vrhovi: Gorice (648 mnv), Orline (604 mnv) i Sis (638 mnv). Prve prostranije kraško-vapneno-dolomitne zaravni pojavljuju se tek južnije od grada Cresa. Središnjim djelom otoka prostire se zaravan na oko 200 do 300 metara nadmorske visine. No sa zapadne strane nastavljaju se nešto niži grebeni Helm (483 mnv), Ostra (436 mnv), Grmov (328 mnv) (Sušić 2000).

Ovo je područje miješanja utjecaja kontinentalne i mediteranske klime, što je uvjetovalo s jedne strane tipični sredozemni pejzaž hrasta crnike i makije, a s druge strane guste šume hrasta medunca i cera u zajednici s bijelim grabom. Na Cresu je osobit planski način gospodarenja šumama, tzv. pedalenje, pri čemu se stablu obrezuju samo grane, i uklanjaju samo stara i debela debla.

Takva floristička situacija uvjetovala je i razvoj specifične faune. Ovo je područje na kojem obitavaju mnoge rijetke vrste gmazova i vodozemaca koje su vrlo osjetljive na ekološke promjene (čak 32 vrste gmazova!). Pored toga otok Cres je jedini otok u Sredozemlju na kojem prebiva krtica (Talpa europea). Vrijedno je spomenuti i bogatstvo ornitofaune: suri orao (Aquila chrysaetos), orao zmijar (Circaetus gallicus), sivi sokol (Falco peregrinus), škanjac osaš (Pernis apivorius), te još niz rijetkih i ugroženih vrsta ptica (Sušić 2000).

Za Cres je s prirodoznanstvenog stajališta izuzetno značajno i obitavanje žutogrlog miša (Apodemus flavicollis) koji je osim na Cresu zabilježen još samo na Rabu i niti na jednom drugom otoku u Sredozemlju (Sušić 2000).

Međutim, val depopulacije koji je zahvatio otok naročito poslije Drugog svjetskog rata uvjetovao je smanjenje broja ljudi na otoku, a time i broja ovčara i poljoprivrednika. Pašnjaci su počeli zarastati smrekom (Juniperus oxicedrus), pri čemu se onemogućava rast drugih biljnih vrsta, kao i ispaša preostalog broja ovaca koji je u međuvremenu spao s 25.000 na oko svega 5000 ovaca u vlasništvu Poljoprivredne zadruge Cres i nekoliko tisuća u privatnom vlasništvu (Sušić 2000).

Nasuprot tome, od 1983. godine na krajnjim dijelovima otoka (Tramuntana i Punta Križa), opstoje lovišta s alohtonim životinjskim vrstama (jeleni lopatari i divlje svinje), što je suprotno postojećem Zakonu o otocima RH. One se zbog neispravne ograde lovišta kreću po cijelom otoku i uništavaju floru otoka koja nije prilagođena takvim životinjskim vrstama, čime se ujedno narušava biološka raznolikost otoka.