Od 22 vrste ptica strvinara, 15 ih obitava u Starom svijetu (Euroazija i Afrika), 7 u Novom svijetu (Sjeverna i Južna Amerika), no među njima nema genetske srodnosti. Strvinari su skupina grabljivica koja nikad, ili gotovo nikad ne napada živi plijen. Prvi su strvinari evoluirali prije više od 25 milijuna godina, a supovi (rod Gyps) odvojili su se od ostalih strvinara prije otprilike milijun godina (Mundy 1992).

Fizičke karakteristike strvinara su lako prepoznatljive, skoro gola glava i vrat, zbog načina hranjenja, tj. uronjavanja glavu u strvinu. Zaobljeni kljun služi za trganje mesa, jezik je posebno prilagođen, užlijebljenog oblika, s nazubljenim rubovima. Odrasli sup u jednom obroku može pojesti 1 - 1,5 kg hrane za 2 - 5 minuta. Osjetilo mirisa nije razvijeno, ali zato je osjetilo vida vrlo dobro razvijeno, hranu traže leteći na visini pomoću vida. U potrazi za uginulim životinjama supovi pretražuju područje u potrazi za uginulim životinjama u formaciji češlja, stvarajući mrežu u kojoj svaka ptica, osim što pretražuje tlo, prati i susjedne ptice koje svojim ponašanjem (načinom leta - kruženjem) ukazuju na pronađeni plijen. Takav način pretraživanja ujedno znači da, ako je malo ptica na nekom području, smanjene su im mogućnosti i za pronalaženje hrane. Važnija prilagodba supova na način prehrane gdje se ptice ne mogu pouzdati u redovan izvor hrane kad one to požele je volja, vrećasta tvorevina u bazi vrata u koju sup može spremiti veću količinu hrane. Volja može sadržavati do 1,5 kg hrane, što iznosi 16 - 20% mase adulta i prilagodba je vrste na način hranjenja kad hrane ima u izobilju i za gladovanje. U volji supovi nose hranu mladuncu, te mu je u gnijezdu «povrate» ili daju direktno u kljun. Pronalaženje hrane je nepredvidljivo, ali količina koju supovi mogu progutati za jednokratnog hranjenja je puno veća od onog što druge ptice mogu pojesti. Veći supovi mogu postiti do dva tjedna, pritom izgubiti 1/3 tjelesne težine i ipak preživjeti. Supovi su krupne ptice, dužine 95 - 110 cm (rep 30 cm), raspona krila 240 - 280 cm, težine 4.250 - 15.000 g (Cramp 1998), prosječna težina 8 - 10 kg, iako nije rijetkost da im težina prelazi 12, 13, pa i 14 kg (Sušić 2002).

Spolni dimorfizam nije jasno izražen, što se tiče veličine, boje perja, no postoji po duljini krila te širini glave gledane iz profila (Mundy 1992). Kod supova nema jasnih morfoloških razlika, za razliku od većine ptica grabljivica, kod kojih je ženka veća (Newton 1979).

Izražena je razlika između ptica različitih starosnih kategorija po boji kljuna, boji oka, boji i obliku ogrlice, te sveukupnoj obojenosti pernatog ruha (tablica 1).

Tablica 1: Dobne klase bjeloglavih supova (izvor: Mundy 1982, Sušić 2002):

Bjeloglavi sup, Gyps fulvus (Hablizl 1783) pripada potporodici strvinara (Aegypinae), porodici jastrebova (Accipitridae) i redu sokolovki (Falconiformes). Jedan je od četiri vrste strvinara koji još žive u Europi.

Kako mužjaci i ženke ispunjavaju slične uloge u odgoju mladih, traženju hrane i sl. u demografskim modelima se mogu jednako tretirati.

Supovi su jako dobri letači, zbog svoje veličine i fiziologije uglavnom lete klizeći i jedreći. Uzastopno mahanje krilima moguće je samo za kratko vrijeme. Klizanje se odvija u zraku bez strujanja, a jedrenje u uzdižućem stupcu toplog zraka. Redovno mogu dnevno otići 110 - 150 km od kolonije (Piper 1994), kako bi se nahranili i ponovno vratili natrag. Hranu traže zajednički, rašire se međusobno u zraku, a skupljaju na tlu kad nađu strvinu. Jata koja se hrane nisu stalna, nego se kontinuirano izmjenjuju u veličini i sastavu, kako ptice dolaze i odlaze (Newton 1979).

Teritorij je prostor staništa koji jedinka ili par brani i iz kojeg su druge jedinke isključene. Ako se on smanji, ptice mogu biti potisnute u manje optimalno stanište ili veći broj jedinki može biti isključen iz svih teritorija. Odrasle ptice bez teritorija nazivaju se «skitnice» (engl. floaters). One se ne razmnožavaju, uz njihovu prisutnost u populaciji prosječni fekunditet jedinki opada, čak ako je prosječni fekunditet parova koji se razmnožavaju ostao isti (Akçakaya 1999). Izbor staništa za ptice je djelomično genetski uvjetovan, iako on u manjoj mjeri može biti modificiran učenjem i iskustvom. Genetsko naslijeđe izbora staništa je vjerojatno odgovorno za spor odgovor ptica na antropogene promjene u okolišu (Krebs 1985).

Intraspecijalna agresija – borba među supovima – gotovo je dnevni događaj: oko hrane, mjesta za gniježđenje, odmaranje. Prilikom hranjenja stariji, iskusniji supovi jedu prvi, te širenjem krila, siktanjem i podizanjem jedne noge, ispruženim vratom i siktanjem pokazuju dominaciju. Supovi su socijalne ptice, za prenoćište biraju zajedničke litice. Supovi brane samo svoje gnijezdo, odnosno prostor oko njega, ali se ne bore međusobno za neki veći teritorij (Mundy 1992).