tragovi četveročlanog čopora u snježničkom masivu                            sivi vuk (autohtoni vuk u Hrvatskoj)    

Članovi udruge Animalia bave se uz praćenje i promatranje medvjeda u Hrvatskoj i praćenjem i promatranjem vukova na području Gorskog kotara i Sjevernog Velebita.

Gorski kotar, stanište od vitalne važnosti za našu i slovensku populaciju vuka  

Prema našim saznanjima na području Gorskog kotara živi nekoliko čopora vukova, najveća im je gustoća na širem području Risnjaka i Snježnika, gdje svoje teritorije imaju tri  čopora i to čopor koji ima teritorij od Platka na zapad sve do slovenske granice kod Gumanca i koji prelazi u Sloveniju te u širini od Klane do Čabarske police (okvirno), a broji u prosjeku 6 članova.  Broj je utvrđen praćenjem tragova i promatranjem vukova iz tog čopora.  

Sjeverno od teritorija ovog  čopora sve do čabarskog kraja i do Milanovog vrha živi čopor od prosječno 4 do 5 vukova. Masiv Risnjaka u užem smislu te obronci prema Mrzlim vodicama, i Lokvama teritorij su trećeg čopora u tom kraju. Ovaj čopor je prema našim spoznajama najnestabilniji i proteklih se godina njegov broj stalno drastično mijenja od 10 članova opaženih u jesen 1999. u Suhoj rečini, do povremeno samo dva primjerka. Tijekom ljeta 2008. čopor je brojio 5 članova, dok smo u zimi 2009. pratili samo dva traga vuka iz tog čopora, a jedan od ta dva traga je bio krvav i vuk je čudno hodao kao da je ozbiljno ozlijeđen. 

Na području zapadno i južno od planine Obruč, između Obruča i Grobničkog polja po našem uvjerenju postoji i jedan mali tročlani čopor kojemu broj ne varira, očito im izostaje podmladak.

U centralnom dijelu Gorskog kotara i kupskoj dolini nema stalnog prisuća vukova već se povremeno tamo nalaze vukovi iz rubnih područja viših i udaljenijih planina. 

Južno od autoceste Rijeka – Zagreb, u području Velike Kapele nalazi se još nekoliko čopora vukova. Navedeni vukovi zasada su znatno manje istraživani od strane znanstvenika nego njihovi rođaci iz sjevernog Gorskog kotara pa se tako na službenim internet stranicama ne mogu naći njihova imena kao ni imena čopora. Udruga Animalia nepobitno je utvrdila prisuće najmanje jednog čopora na širem području Bjelolasice kao I jednog čopora u masivu Ričičkog bila I Kolovratskih stijena koji je primijećen nekoliko puta tijekom 2008. godine. Iz svega navedenoga slijedi da na području Gorskog kotara imamo najviše oko 40-tak vukova, što sigurno nije preveliki broj za ovo područje.   

Na sjevernom području Velebita svoje stanište je našao jedan čopor vukova koji pokriva vrlo veliki teritorij, od granice sjevernog I srednjeg Velebita na jugu pa do sjeverne granice Velebita, a zabilježeni su čak I prelasci ovog čopora u Veliku Kapelu preko prijevoja Vratnik.

Vukovi također nastanjuju područje srednjeg, južnog Velebita, Like I Dalmatinske zagore, ali zbog dislociranosti, članovi udruge Animalia neredovito obilaze ove krajeve pa neće donositi preuranjene zaključke o brojnom stanju u ovim područjima. Međutim, opći je dojam da ne možemo govoriti o prevelikom broju vukova u Hrvatskoj već jedino o premalom broju prirodnog vučjeg plijena.  

Vukovi su se na području Gorskog kotara smjestili (kao uostalom i drugdje) u najviša i najmirnija šumska područja, gdje im je barem djelomično osiguran mir. Tu oni podižu mlade, u jamama, brlozima, imaju svoja okupljališta, a povremeno u lov, osim u tom kraju, silaze u druge, niže i naseljenije djelove Gorskog kotara.     

U ovim pustim, visokim, divljim predjelima često nailazimo na tragove njihova prisustva, poput izmeta, tragova obilježavanja teritorija, ostataka njihovog plijena, povremeno slušamo zavijanje vukova i glasanje štenaca, a višekratno ih uspijemo i promatrati. Zimi nam snijeg omogućava da pratimo njihovo kretanje  i brojno stanje putem tragova u snijegu itd.  

Na našem forumu zainteresirani mogu putem postavljanja pitanja saznati više detalja o vuku kao vrsti, ili konkretno o životu i kretanju vukova u našim planinama, a o čemu članovi Animalie imaju neposredna saznanja i stalne novosti s terena. 

Uslijed ovih naših aktivnosti u staništu vuka, razgovora s lokalnim stanovništvom, lovcima i planinarima primjetili smo da većina ljudi ima predrasude u pogledu vuka i da ne razumiju ulogu i važnost vuka u prirodi, te da gaje određene mitove koji su potpuno netočni;    

 Mitovi

 zimski motiv staništa velikih predatora, vukovi zimi love s više uspjeha nego ljeti   

Vukovi su u čoporu samo zimi da lakše prežive zimu. Netočno. Vukovi su u čoporu cijele godine, a zimi lakše i učinkovitije love pijen tako da im je puno lakše prezimiti nego preživjeti ljeto. Zimi u dubokom snijegu, pogotovo ako je zakoren, puno lakše love parnoprstaše (jeleni i srne) nego ljeti, jer srne i jeleni propadaju u duboki snijeg dok su vučje šape prilagođene za manje propadanje i bolu stabilnost na ledu.

Vukovi, ako im se ne kontrolira brojno stanje mogu dovesti do nestanka plijenskih vrsta. Netočno. Vukovi su na zemlji živjeli daleko prije ljudi i da su, dakle htjeli, mogli su uništiti srneću i jelensku populaciju prije dolaska ljudi, ali nisu, znanost je dapače utvrdila, a naše iskustvo u praćenju vukova potvrdilo da ne utječe broj vukova na brojnost plijenskih vrsta, već obrnuto, broj parnoprstaša utječe i definira broj vukova na nekom području. 

Primjetili smo da, ako na teritoriju nekog čopora nema dovoljno izvora hrane da u tom čoporu izostaje u toj godini potomstvo, znanost je potvrdila ovu našu tezu.    

Osim toga, zbog postojanja vuka i ostalih predatora plijenske su vrste i razvile osobine zbog kojih ih cijenimo i volimo (brzina, odličan sluh i vid, gracioznost, duge noge i dr).

Vukovi lutaju velikim područjem i danas su tu, a sutra tko zna gdje (nisu teritorijalni) Netočno. Vuk je, za razliku od medvjeda strogo teritorijalna vrsta, koja ima svoj teritorij, obilazi ga, čuva od upada vukova iz drugih čopora, obilježava i uglavnom ne napušta. Izuzetak su tek mladi, tek dorasli vukovi koji napuštaju matični čopor i traže svoj teritorij i vuka suprotnog spola da formiraju svoj čopor. U toj potrazi često upadaju na teritorij drugog čopora i tu stradaju od domicilnih vukova.     

Teritoriji svakog čopora su različiti, a veličina teritorija direktno zavisi od broja parnoprstaša na tom području. Tako su teritoriji vukova u Gorskom kotaru, zbog većeg brojnog stanja prirodnog plijena, u prosjeku manji nego teritoriji na Velebitu i u Lici gdje je vuk prisiljen obilaziti veće područje kako bi se prehranio. U određenim dijelovima Gorskog kotara smo svjedoci kvalitetnijeg lovnog gospodarenja od hrvatskog prosjeka pa tako u tim područjima imamo zadovoljavajući broj vukova I prirodnog plijena. To se konkretno odnosi na dijelove lovišta Smrekova draga – Gumance I Bjelolasica koja su pod upravom Hrvatskih šuma.   

Vukovi se vezuju za cijeli život i ako se nešto dogodi partneru, više se nikada ne pare i ostaju samci. Netočno. Vukovi se vezuju za cijeli život, to je točno, ali ako se nešto dogodi partneru (pogibija) vuk često nađe novog partnera. Za ovu tezu, osim znanstvene potvrde, postoji i živi primjer baš u dva od gore spomenuta čopora kad je jedna ženka napustila matični čopor (onaj spomenuti nestabilni) i postala alfa ženka u drugom, susjednom čoporu.  

Vukovi povremeno (zimi) napadaju čovjeka. Netočno. Ne postoji niti jedan dokumentirani dokaz da je zdravi  vuk igdje u svijetu napao čovjeka. Sve dokumentirane napade počinile su bolesne životinje, najčešće oboljele od smrtonosne virusne bolesti bjesnoće (rabies) koja uzrokuje encefalitis. U drugoj, ekscitacijskoj fazi bolesti, bijesna životinja ima nekarakteristično ponašanje, može pokazivati znakove agresije i napasti bez povoda. Zdravi vukovi ne napadaju ljude! Mi smo se često nalazili s vukovima u velikoj blizini i nikad nisu pokazali nikakvu agresivnost prema nama, dapače nastoje pobjeći iz vidokruga kad god im je to moguće.    

NOVOSTI IZ PRAĆENJA VUKOVA

Članovi udruge su početkom mjeseca srpnja 2009. imali rijetku priliku promatrati čopor Risnjak (imenovan od strane dr.sc. J. Kusak) i nedvojbeno utvrdili da čopor broji najmanje 3 člana, vjerojatno četiri, te da jedan od alfa vukova iz čopora šepa na zadnju desnu nogu, ali kako smo utvrdili po tragovima u snijegu na istom terenu da jedan vuk vidno šepa i krvari, tako sada kada smo ga promatrali držimo da šepa osjetno manje nego u zimi 2009., stoga zaključujemo (nakon proteka toliko vremena) da se oporavio u dovoljnoj mjeri da može nastaviti normalan život.

Nakon ovog slučaja promatranja zaključujemo da je čopor Risnjak i dalje egzistira, da je ozljeda spomenutog vuka sanirana u dovoljnoj mjeri da preživi i da ovaj čopor ima barem lanjsko potomstvo, a moguće je da ima i ovogodišnje mlade koji se još ne kreću s čoporom pa ih zato nismo opazili. O daljnim eventualnim opažanjima i novostima čitajte na našim stranicama, a ako imate neka saznanja o vukovima ili ste vidjeli vuka molimo Vas da nas obavijestite, takve nam informacije puno znače u stvaranju ukupne slike broja vukova i načina njihova života u Hrvatskoj.   

Razlozi ugroženosti vukova

 degradacija staništa nepovoljno utječe na stabilnost vučje populacije

Vuk se, za razliku od medvjeda, puno bolje snalazi na staništima niže kvalitete od  medvjeda, tako da možemo konstatirati da mu degradirano stanište ne smeta u tolikoj mjeri i nije mu od presudne važnosti kao medvjedu. Ipak, degradiranje staništa u smislu fizičkih prepreka poput autocesta i to naročito kroz Liku i Dalmaciju svakako negativno utječe na vuka, ali u mjeri koja nije dovoljno istražena. Ono što znatnije utječe na vuka je odstrel i drugi oblici lova poput trovanja i zamkarenja, a koji, unatoč formalnoj zaštiti vuka, se i dalje u pojedinim područjima provode.

Ne treba posebno naglašavati da od formalne zaštite vuka (1995.) do danas nitko nije kažnjen za ilegalno ubijanje vuka.

Prema podacima i informacijama kojima raspolažemo ova je pojava raširena i nije sporadična.

Drugi, uz ilegalno ubijanje, najvažniji oblik ugroze za vuka  je nedostatak prirodnog plijena, a čemu je uzrok preveliki i praktično nekontrolirani odstrijel plijenskih vrsta  to prije svega srna i jelena.    

Udruga Animalia smatra vuka za životinju koja po svim prirodnim i etičkim zakonima ima pravo na postojanje i svoje mjesto u hranidbenom lancu. Uspoređivati prava vuka i lovaca na lov divljih životinja i optuživati vuka za štete u lovištu kao što to čine lovci pa i neki istaknuti stručnjaci u broju od svibnja 2009. Lovačkog vjesnika udruga Animalia drži potpuno neprimjerenima jer se tu radi s jedne strane o potrebi vuka za golim preživljavanjem, a sa druge strane o ljudskom hobiju, zabavi, sportu ili kako to već netko voli nazivati. Držimo da je broj vukova u Gorskom kotaru i Lici posljednjih desetljeća konstantan ili u blagom opadanju i da je u direktnoj vezi sa drastično manjim brojem srneće i jelenske divljači na istom području u odnosu na prijeratni period, kao i u vezi s ilegalnim lovom na vuka.    

Mjere za sprječavanje ovih negativnosti  

Prva, i osnovna mjera je kontrola i sprječavanje ilegalnog krivolova, kako na vuka tako i na ostale životinjske vrste kojima se vuk hrani, a ta je povezana s funkcioniranjem pravne države, odnosno s radom inspekcijskih službi.       

Druga, također važna mjera je revizija svih planova odstrijela ostale divljači (Lovno-gospodarskih osnova), a koja se mora zasnivati na realno utvrđenom brojnom stanju plijenskih vrsta, njihovom prirastu i gubitaka koje prouzrokuje vuk.    

Tada se ne bi moglo govoriti o štetama od vuka na divljači već o prirodnom utjecaju koji ima vuk na te vrste.        

Udruga Animalia ima čvrsti stav da se u današnje vrijeme, kad se krivolov na vuka uopće ne sankcionira, ne bi smjele dozvoljavati kvote za lov vuka, jer ta mjera kojoj je cilj bio senzibiliziranje lovačke javnosti i njihovo uključivanje u zaštitu vuka, nije donijela nikakav rezultat, samo je pojednostavila i olakšala krivolov na vuka. Udruga  se oštro protivi izdavanju kvota za lov vuka generalno.