Osim zaštićenih, postoje i drugi značajni dijelovi prirode (lokve, cretovi, vodeni tokovi, špilje, šume, travnjaci, ekološki koridori) koji također moraju biti uključeni u mjere zaštite prirode.

Zaštita prirode koja je ograničena samo na zaštićena područja, odnosno na vrste koje su proglašene zaštićenim, unaprijed je osuđena na propast. Ako se ne vodi računa o naseljenom i obrađivanom prostoru, o drugim vrstama koje su hranidbenom mrežom ili drugim međudjelovanjima povezane sa zaštićenim vrstama, o staništima, ne može se provesti ni učinkovita zaštita onoga što smatramo vrijednim jer je proglašeno zaštićenim.

Danas je potreba u zaštiti prirode da se utvrde globalna područja prioriteta, da se mjere zaštite temelje na povezivanju ekološki homogenih regija, da se ide izvan granica zaštićenih područja te u zaštitu uključe krajobrazi, da se korisna staništa spoje kako bi se načinili značajni ekološki koridori, da se spoje zaštićena područja jedne zemlje sa prekograničnim zaštićenim područjima.

Što je veća bioraznolikost staništa, biljnih i životinjskih vrsta, biti će očuvanija ravnoteža među njima. Mreža gradskih parkova, šumaraka, živica, ozelenjenih okućnica, vrtova i drugih prostora pomaže opstanak mnogim vrstama i uravnoteženje prirodnog stanja.

Pojasevi na kojima se dodiruju voda i kopno vrlo su bogati biljnim i životinjskim svijetom, a prirodni vodotoci, izvori i stajačice imaju i veliku krajobrazno estetsku vrijednost.

Iako su livade umjetne tvorevine koje, ako se ne održavaju košnjom bar jednom godišnje, ili ispašom, zarastaju procesom sukcesije (izmjene vegetacije).

Iako na prvi pogled pusti, kamenjarski pašnjaci obiluju brojnim vrstama.

Šume, osim što služe kao rezervoari vode u tlu, mahovini i na površini lišća, sprječavaju nastajanje klizišta i odrona, filtriraju vodu u šumskom tlu, usporavaju brzinu vjetra, dobavljaju kisik, ublažuju opterećenje okoliša (pročišćuju ispušne plinove, prašinu, dim), ublažavaju buku, udomljuju i veliki broj životinjskih i biljnih vrsta. Osim novčane koristi od sječe stabala, šume predstavljaju i duhovne, ekološke i društvene vrijednosti. Običaj gospodarenja šumom na dohodovnim osnovama, dovodi do stvaranja nasadišta drveća onih vrsta koje nemaju veliko biološko značenje, ne predstavljaju značajne izvore hrane i sklonište za vrste koje u šumi prirodno obitavaju. Monokulture (npr. smreka) su biološki siromašne, estetski dosadne, neotporne su na parazite, vjetrolom i vjetroizvale, u njima se tlo stvara sporije, teže podnose duga suha razdoblja.

Gospodarenje šumom je na mnogim mjestima shvaćeno jednostrano kao mjere koje će povećati prinos drva i spriječiti razvoj bolesti i parazita (opet kako bi se sačuvao prinos drva) i proturječi načinu razmišljanja sa stanovišta zaštite prirode. Druge funkcije šume su jednako važne. Šumske parcele koje su prepuštene samima sebi, na kojima nitko ne uklanja suha i slomljena stabla omogućuju i olakšavaju pticama dupljašicama i kukcima nesmetano hranjenje i razmnožavanje.

Sa stanovišta zaštite prirode najvažniji tipovi šuma su oni u kojima su ustrojeni raznoliki biološki sustavi, brojne ekološke niše za razne skupine biljaka i životinja, npr. miješane šume, hrastove i sl.

Čak i manje šumice, gajevi mogu predstavljati idealne uvjete za skrivanje ili vrebanje, zaklone, odmorišta, mjesta za razmnožavanje, izvore hrane i mjesta za prezimljavanje.