Ose šiškarice svakako predstavljaju veoma zanimljivu skupinu kukaca. Razvile su interesantan način odrastanja: u tkivu raznih biljaka. Zanimljivo je da određene vrste odlažu jaja u određene organe biljaka, pa je i to jedna smjernica pri samoj determinaciji vrste. Na leglici (ovipositoru) imaju osjetilo opipa pomoću kojeg odlažu jaja, koja su elastična,eliptična i na krajevima zadebljana. Biljka u samoobrani zbog stranog tijela u tkivu napravi dodatnu masu tkiva kako bi se zaštitila i time omota gusjenicu, čineći joj tako zapravo uslugu jer se gusjenica hrani upravo tim tkivom. Razne kiseline za otapanje istoga uvjetuju oblik i veličinu šiške koje su veoma važan element pri određivanju vrste. Ličinke ose šiškarice vrlo su rijetki kukci koji rastu ne presvlačeći se nego povećavajući obujam «starog» tjelesnog oklopa. Postoje mnogi oblici šiški, a najlakše ih je uočiti u jesen kada lišće otpadne. Mlade, tek nastale šiške izraženijih su boja nego stare, prazne. Odrasla osa izlazi iz šiške bušeći kanal širine svoga tijela. To su uglavnom veoma sitni kukci tamnih boja tijela, spljoštenog zatka. Često je leglica vidljiva kao mala tanka igla na kraju abdomena, ali ona služi isključivo za polaganje jaja. Morfološke razlike među jedinkama različitig generacija unutar vrste katkad su toliko izražene da se često misli da se radi o dvije, zasebne vrste. Mnoge se u drugoj generaciji razmnožavaju partenogenetski, a katkada mužjaci su potpuno reducirani.  Postoje fitogagne (Cynipidae) i zoofagne (Figitidae) vrste. Fitofagne formiraju šiške na biljkama, a zoofagne vrste često parazitiraju na raznim životinjama. Neke šiške sadrže mnogo tanina pa se koriste i u industrijske svrhe. Ljudi od šiški (neznajući što je to) često rade razne ukrase i nakit i ostanu iznenađeni kada se usred zime pojave sitne osice u kući mislivši da se neka hrana pokvarila.