Rehabilitirane odrasle životinje trebaju se pustiti u staništu gdje je životinja prirodno obitavala ili u krugu od 10 km od mjesta gdje je nađena, ako je to moguće i razumno. Na taj se način smanjuje neprirodno širenje parazita, bolesti i genetskog materijala među divljim populacijama i povećava šansa da životinja preživi. Točno vrijeme i način puštanja treba izabrati voditelj oporavilišta, a mora se temeljiti na poznavanju staništa životinje i njena stanja. Kad okolnosti dopuštaju, rehabilitirane odrasle životinje moraju se puštati što je bliže mjestu gdje su pronađene, osim tijekom migracije. U slučaju da je životinja u migraciji, treba ju pustiti na području na kojem će moći nastaviti migraciju ili na njeno odredište.

Ako nije poznato mjesto sa kojega potječe životinja, prilikom puštanja mora se voditi računa o prihvatljivosti staništa za životinju, jer se u suprotnome, povećava mortalitet puštenih životinja. Treba voditi računa da teritorij na koji se pušta životinja nije prenapučen jedinkama iste vrste, da ima prikladne zaklone, reljef i vegetaciju, dovoljno vode i hrane, minimalni broj predatora i da je dovoljno udaljen od ljudskih naselja.