U Hrvatskoj cretovi ne zauzimaju značajnije površine, iako su prilično brojni. Uglavnom su rašireni na tri područja: u Hrvatskom zagorju, u okolici Karlovca s Banijom te u Gorskom kotaru, a dva creta bila su zabilježena i na Velebitu. Nalaze se na nadmorskim visinama između 160 i 180 m, unutar vegetacijskog pojasa hrasta kitnjaka i običnog graba, ili između 700 i 1200 m, u zoni bukve i jele. Tako velika razlika u položaju i općim klimatskim uvjetima u kojima se javljaju naši cretovi objašnjava se odgovarajućim mikrostanišnim uvjetima: dovoljnom količinom padalina, odgovarajuće niskom temperaturom, kiselom reakcijom tla i sl., ali i povijesnim faktorima koji su u prošlosti omogućili njihov postanak (Horvat 1950).

         Cretovi su u Hrvatskoj nastali za vrijeme oledbe ili neposredno nakon nje, kada su niske temperature i velika vlaga pogodovale širenju cretne vegetacije na jug (Horvat 1950). Paleopalinološka istraživanja su pokazala da se na nekim cretovima treset počeo nakupljati na samom početku postglacijala (boreal) na cretu kod Blatuše, početkom atlanskog perioda (Trstenik i Dubravica) te u vrijeme subatlanskog perioda (cret kod Fužina) (Gigov i Nikolić 1960), iako prema nekim kasnijim istraživanjima treset na Trsteniku ima starost čak kasnog glacijala (Šercelj 1971). Smatra se da je Ljubljansko barje u Sloveniji bilo najvažnije središte odakle je ta vegetacija naselila Posavinu, a odatle i druga mjesta koja su joj odgovarala. U prilog ovom objašnjenju rasprostranjivanja cretova u Hrvatskoj, osim rezultata provedenih polenskih analiza, govori i činjenica da su u područjima gdje se ta staništa danas nalaze obilno zastupani i borealno-montani elementi šumske vegatacije (Horvat 1950).

U Gorskom kotaru Horvat (1950) je na osnovu florističkog sastava razlikovao nekoliko tipova sfagnumskih cretova: cretove na kojima dominiraju bijela šiljkica i uskolisna suhoperka; cretove na kojima dominira crni šaš (iako su po ostalim florističkim osobinama slični prethodnom tipu, te je moguće da se radi samo o njegovoj podvrsti); cretove sa zvjezdastim šašem, okruglolisnom rosikom i mahovima tresetarima (najčešći tip, razvija se na podvirnim terenima); te cretove s jastučastim uzvisinama građenim od mahova tresetara i mahovine vlaska koje nalikuju ombrotrofnom visokom cretu, ali nemaju viših biljnih vrsta takvih cretova. Kasnije je Horvat (1962) prepoznao sastojine na cretu Trstenik u Gorskom kotaru kao dio fragmentarno razvijene ombrotrofne vegetacije.

         Cretovi su i mjesta na kojima se i danas pronalaze biljne vrste prethodno ne zabilježene za Hrvatsku. Tako je na cretu na lokalitetu Ponikve pored Tršća u Gorskom kotaru prvi puta za Hrvatsku zabilježena vrsta Eriophorum gracile (Ilijanić 1978), koja je kasnije nestala i s tog, u Hrvatskoj jedinog poznatog, lokaliteta te se sada smatra regionalno izumrlom (Ilijanić i Sekelez 2005). Na cretu Trstenik zabilježene su dvije vrste nove za hrvatsku floru, Eriophorum vaginatum (Ilijanić i Topić 2002), koja je i dalje poznata jedino s ovog lokaliteta (Topić i dr. 2005), te Carex pulicaris (Topić i Ilijanić 2001).

         Iako su cretovi u Hrvatskoj priznati kao jedna od najugroženijih staništa te su jednim dijelom pod različitim stupnjevima zaštite, oni i dalje ubrzano propadaju, najviše zbog današnjih uvjeta klime i prirodne sukcesije, ali i zbog odvodnjavanja i drugih antropogenih utjecaja. Najugroženija je vegetacija ombrotrofnih cretova, od kojih je u Hrvatskoj poznat jedino cret na Trsteniku, gdje su takve sastojine sačuvane samo u vidu ostataka u viskokoj fazi prirodnog zaraštanja potpomognutog kanalima za melioraciju. Od ostalih kiselih cretnih zajednica, Topić i Stančić (2006) navode da je zajednica bijele šiljkice i zajednice uskolisne suhoperke i bijele šiljkice potpuno nestala iz Hrvatske - iako su kasnije pronađene manje površine sastojina zajednice bijele šiljkice na cretu pored Blatuše (Topić i dr. 2006b, Alegro i Šegota 2008) - dok su sastojine zajednice okruglolisne rosike i zvjezdastog šaša i sastojine ostataka ombrotrofne vegetacije prisutne u vrlo degradiranom stanju. Sastojine bazifilnih minerotrofnih cretova brojnije su i nešto bolje očuvane (Topić i Stančić 2006). Pojedini cretovi u potpunosti su nestali, a  zajedno s uništenim staništima, nestaju i cretne biljne vrste, i inače rijetke u Hrvatskoj. Tako se danas nestalima iz hrvatske flore smatraju pr. Eriophorum gracile, Vaccinium uliginosum, Viola palustris, Sedum villosum, Primula farinosa i Carex limosa (Topić i Stančić 2006), dok se neke vrste mogu naći na samo jednom ili na svega nekoliko lokaliteta, pr. Eriophorum vaginatum (Trstenik), Drosera rotundifolia (Dubravica, Blatuša, Plitvička jezera) (Topić i Stančić 2006), Calla palustris (Sungerski lug) (Topić i Ilijanić 1989; Topić i Štefan 2005), Rhynchospora alba (Blatuša) (Topić i dr. 2006b, Alegro i Šegota 2008).