Teško je procijeniti rasprostranjenost cretova u svijetu i ukupnu površinu koju pokrivaju, s obzirom da pojedini autori i države koriste vlastite, međusobno različite, sustave podjele tla i definicije cretova. Također, granice cretova se mijenjaju u vremenu, pogotovo zbog različitih oblika iskorištavanja treseta i meliorativnih zahvata - pr. Finska je od 1950-tih izgubila 60% svojih cretova uslijed melioracije za potrebe šumarstva (Joosten i Clarke 2002). Mijenjaju se i granice država, pa se značenje pojedinih postotnih omjera u odnosu na površinu države značajno mijenja. Iako se procjene različitih autora poprilično razlikuju, pretpostavlja se da cretovi i tresetišta prekrivaju površinu od oko 4 milijuna km², odnosno oko 3% površine Zemlje (Lappalainen 1996; Joosten i Clarke 2002), dok se globalna količina treseta procjenjuje na oko 5000 Gm³ (Lappalainen 1996). Smatra se da je u tresetu pohranjeno oko 234 do 252 Gt ugljika (12-13% od ukupnog svjetskog ugljika pohranjenog u tlu)  te oko 10% svjetskih zaliha kopnene vode (Joosten i Clarke 2002). Najviše je cretova i tresetišta prisutno u Kanadi, Aljaski, sjevernoj Europi i zapadnom Sibiru, jugoistočnoj Aziji i bazenu Amazone, gdje je oko 10% površine prekriveno cretovima (Joosten i Clarke 2002).

         Većina dosadašnjih istraživanja cretova bila je fokusirana na cretove sjeverne Europe, Azije i Sjeverne Amerike, tako da su tropski, suptropski i južni hladni cretovi relativno manje poznati. Sjeverni hladni cretovi variraju od sjevera prema jugu, od arktičkih i alpinskih cretova-tundri, do borealnih šumskih cretova i umjerenih nemoralnih cretova i cretnih šuma. Maritimni cretovi javljaju se posebno često i na velikim površinama u Irskoj i Škotskoj, Kanadi i južnoj Aljaski, kao i u Japanu.

         Južnije u Europi cretovi postaju manji i rjeđi, ali prilično raznoliki (Lappalainen i Zurek 1996), dok su u mediteranskim državama vrlo rijetki i većinom minerotrofni (Christanis 1996). Naime, ombrotrofna vegetacija hladnih sjevernih sfagnumskih cretova rijetka je u klimatski nepovoljnim uvjetima južne Europe i Balkana, a kao njihova južna granica rasprostranjenja navodi se Slovenija (Kutnar i Martinčič 2001; Kutnar i Martinčič 2003), dok se Ljubljansko barje ponekad izdvaja kao "najjužniji europski visoki cret" (Martinčič 1987). Osim fragmentarno razvijene ombrotrofne vegetacije na Trsteniku (Horvat 1962; Topić i Stančić 2006; Topić i dr. 2006a, Modrić 2009) u Hrvatskoj, neke vrste mahovina i viših biljaka, koje se inače smatraju elementima ombrotrofne vegetacije, nađene su i južnije - u Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i Rumunjskoj, pa je moguće da se južna granica rasprostranjenja ombrotrofnih sfagnumskih cretova na Balkanu nalazi još južnije.