Ovo je pitanje, koje svakako ide zajedno s pitanjem prirasta, krucijalno pitanje za „lovno gospodarenje“ ovom vrstom. 

Osim za lovce, ovo je pitanje vrlo važno i za znanstvenike, zaljubljenike u prirodnu baštinu, zaštitare prirode, lokalno stanovništvo u staništu medvjeda.

Kratki pregled kretanja brojnog stanja od kraja Drugog svjetskog rata do početka 90-tih godina prošlog stoljeća

Nakon završetka Drugog svjetskog rata brojno je stanje medvjeda na području današnje Republike Hrvatske bilo vrlo malo. Ratovi, naime, zbog buke, eksplozija, kretanja puno ljudi i njihovog stacioniranja u šumi i planini, pucanja, jednom rječju nemira u staništu kao i  pojačanom ubijanju medvjeda pri susretima s njima nikako ne pogoduju populaciji medvjeda i u svakom ratu brojno stanje im osjetno pada, zavisno od opsega ratnih operacija, duljine trajanja rata, broju uključenih u ratna zbivanja i drugih faktora.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata brojno se stanje u samom početku ne oporavlja zbog provođenja politike trovanja vukova i lisica, ali od sredine 50-tih situacija se počinje polako, ali trajno, mijenjati na bolje. Zabranom trovanja vukova u vrijeme kad medvjedi izlaze iz brloga, zatim selektivnom primjenom otrova, uvođenjem lovostaja za medvjeda stanje se počinje popravljati.

Početkom se 60-tih uviđa vrijednost medvjeda i u lovnom turizmu, pristupa se hranjenju medvjeda na mečilištima-mrcilištima (što je prvi put u povijesti) uvodi kvalitetna lovočuvarska služba. Nakon toga, početkom sedamdesetih godina, uvodi se trajna zabrana trovanja. Sve ove mjere dovele su do toga da se brojno stanje medvjeđe populacije u Hrvatskoj oporavilo i bilo u stalnom rastu.

Vrhunac tog rasta brojnog stanja bilo je pred početak Domovinskog rata, kada su naši stručnjaci koji se bave proučavanjem medvjeda i organizacijom  lova na njih, i to prije svega ing. Alojzija Frkovića iz „Hrvatskih šuma“ kao poduzeća koje je provodilo gro lova na medvjeda u Republici Hrvatskoj i znanstvenika s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, predvođenih prof. Huberom, procjenjivali da je brojno stanje medvjeda u RH doseglo brojku od oko 400 do 450 primjeraka i da to otprilike odgovara kapacitetu našeg staništa, nadalje da je to broj koji treba održavati jer daje stabilnost našoj populaciji. Ovdje valja naglasiti da oko ove brojke nije u zainteresiranoj javnosti bilo prijepora.

Razvoj situacije nakon Domovinskog rata u pogledu brojnog stanja

Domovinski je rat, kao i svaki rat, donio nove probleme za našeg medvjeda. Trećina zemlje je bila okupirana, linija razdvajanja je išla preko Velebita, Like, a ta su granična područja bila, dobrim dijelom su i danas, minirana, vojne operacije uz upotrebu teške artiljerije, povećanje krivolova jer su svi bili (a i još su) naoružani, neadekvatna lovočuvarska služba i druge s ratom povezane okolnosti nikako nisu pogodovali rastu broja medvjeda, dakako broj im je morao i pasti, a stvarne razmjere  pada brojnosti medvjeda nikad nisu istražene.

Situacija se po medvjeda dodatno komplicira i pogoršava 1994. godine kad je donijet novi Zakon o lovu kojim su, po prvi put, svi lovoovlaštenici (svi zakupnici lovišta – lovozakupnici), a to su, osim Hrvatskih šuma,  sva lovačka društva kao i pojedinci zakupnici lovišta, ovlašteni „gospodariti“ medvjedom tj. loviti ga.

E tu nastaje zanimljiva situacija. Svi ti lovozakupnici su osjetili mogućnost financijske  koristi od lova na medvjeda pa su u svojim lovnogospodarskim osnovama (dokument na osnovu kojeg se vrši lov i koji kazuje koliko se koje vrste smije odstrijeliti, a koji potvrđuje država ili županija) iskazali nevjerojatan broj medvjeda. Do ovog, ničim potvrđenog brojnog stanja, došlo se iz dva osnovna razloga:

1. novi lovoovlaštenici uslijed neznanja o ekologiji medvjeda, tj. njegovoj potrebi za stalnom migracijom, su brojali istog medvjeda u više djelova lovišta i u više lovišta i tako se stvorila slika da se radi o više medvjeda, a u stvari isti medvjed obilazi više lovišta, više hranilišta, a   svi ga broje zasebno,

2. željevši ostvariti financijsku korist od lova na medvjede, namjerno su uvećavali njegovo brojno stanje da bi dobili pravo na veći odstrijel.

Slika planova odstrijela za medvjeda na području Gorskog kotara daje nam plastični uvid u „gospodarenje“ medvjedom u Primorsko-goranskoj županiji.

U ovom se području do početka Domovinskog rata godišnje odstrijeljivalo 13 do 17 medvjeda, a smatralo se da ih tu živi 120 do 150. Po novim ovlaštenjima, omogućenim ovim novim Zakonom o lovu, ispalo je da ih ovdje živi 314 ne računajući NP Risnjak (od lova izuzeto područje), a godišnji plan odstrijela je bio 37 primjeraka.

Naravno, svima  je jasno da u ovako kratkom roku, od samo tri godine, uz stalan lov, nije moglo doći do ovakvog multipliciranja brojnog stanja, već se ovdje radi o povećanju apetita lovaca, osjetivši mogućnost zarade.

Kao ogledni primjer i podatak koji najjasnije ocrtava cijelu situaciju je primjer županijskog lovišta „Jelenski jarak“ koji na lovnoj površini od 2500 ha iskazuje brojno stanje od čak 25 medvjeda uz godišnji odstrijel od 1 primjerka. Ne čudimo se lovcima koji pokušavaju na prodaji prirodne baštine zaraditi, već nadležnima koji su ovakve podatke prihvatili i dozvolili odstrijel.

Ono što je uslijedilo nakon početka provođenja  ovakvih propisa u značajnoj je mjeri razlog angažiranja Animalie oko ovog pitanja.

Pojačani lovni zahvat koji, iako ne uspijeva ispuniti kvote odstrijela, a što dokazuje da su te kvote nerealno postavljene, ipak znatno utječe na stalno smanjenjivanje broja medvjeda koje članovi Animalie kroz višegodišnji, redovni obilazak i rad na terenu primjećuju.

Potpisivanjem tzv. Bernske konvencije, Hrvatska se obavezala na strogu zaštitu ugroženih (u europskim razmjerima) vrsta, među njima i medvjeda.

Prema toj konvenciji postoji i mogućnost ograničenog korištenja (lova) na pojedinu vrstu ako zemlja potpisnica konvencije dokaže da ima stabilnu populaciju određene vrste i da određeni (strogo ograničeni) lovni zahvat neće utjecati na brojno stanje populacije u mjeri da ju ugrozi.

Bernska konvencija  predviđa u takvim slučajevima sačinjavanje plana upravljanja za te vrste na razini države, upravo da bi se izbjegle ovakve manipulacije poput multiplicaranja brojnog stanja i radi lakše kontrole cijelog sustava.

Kod nas je implementacija Bernske konvencije dočekana na nož. Protivljenja su dolazila sa svih strana i promišljeno se izbjegavala obveza izrade jedinstvenog plana upravljanja medvjeđom populacijom. U tom protivljenju značajnu su  ulogu imale „Hrvatske šume“ d.o.o.

Ipak pod pritiskom međunarodne zajednice, a u čemu je pomogla i Prijava protiv Republike Hrvatske CITES konvenciji, koju su protiv RH podnijela dva člana ove udruge, Hrvatska je pristupila izradi jedinstvenog plana upravljanja medvjedom.

Ovdje je naša dovitljivost izigravanja preuzetih obveza došla do izražaja.

Uz plan upravljanja započeto je i skupljanje uzoraka za DNA analizu izmeta medvjeda da bismo došli do brojnog stanja medvjeda utvrđenog na znanstveno prihvaćeni način.

To skupljanje uzoraka u početku je odbijalo poduzeće Hrvatske šume koje ima najviše ljudi na terenu i koje je moglo u kratkom roku skupiti uzorke s cijelog područja. Razloge odbijanja možemo samo nagađati: da se ne sazna stvarno brojno stanje ? 

Formirano je osmočlano povjerenstvo za izradu Plana upravljanja medvjedom koje čine 7 lovaca od 8 članova. Dakle, 7 od 8 članova povjerenstva su pripadnici jedne građanske udruge, dakle jedne zainteresirane strane. Ovdje vidimo očit nesrazmjer između učestvovanja svih zainteresiranih strana u donošenju plana, a što je dobra praksa u izradi ovakvih planova inače.

Cjelokupni plan je u stvari usmjeren na lovstvo, tj. da opravda lovni zahvat, i da ga održi na jednoj brojčano visokoj razini. Dakle, sve ostale funkcije ovakvih planova poput omogućavanja suživota čovjeka i medvjeda, umanjenja šteta od medvjeda, edukacije, zaštite staništa (kao vitalnog uvjeta opstanka medvjeda), drugačijeg, nekonzumirajućeg korištenja medvjeda, koristi od medvjeda za lokalnu zajednicu itd. u ovom planu ne postoje i nije im pridana važnost, a što ne čudi kad u izradi ovog plana – koji bi trebao biti multidisciplinaran, nisu učestvovali stručnjaci drugih područja poput pravnika, sociologa, ekologa, nevladinog sektora. 

Nadalje, pod jakim pritiskom lovačkog lobija (prisutnog čak i tamo gdje je to izričito zabranjeno zbog sukoba interesa - u Ministarstvu šumarstva koje je nadležno za lovstvo), lovna je kvota određena kao – de facto – zbroj svih onih kvota iz lovnogospodarskih osnova umanjeno za 10-tak%, a bez da se utvrdilo brojno stanje medvjeda primjenom DNA- analize. 

Zaključak nam se sam nameće, a taj je da je današnji Plan gospodarenja medvjedom u RH zapravo samo akt kojim se domaćoj i međunarodnoj zainteresiranoj javnosti želi pokazati na samo formalan način da se poštuju međunarodne konvencije i medvjed štiti dok stvarno (materijalno) nismo ništa poduzeli na zaštiti medvjeda i staništa.

Brojno stanje medvjeda u RH danas

 medvjed je postao žrtva čudnih igara

Danas u RH nemamo na znanstveni način utvrđeno brojno stanje i sve brojke koje nam se podastrijevaju su u stvari izraz jedne politike i dolaze iz istog miljea.

Prema financijski neuvjetovanim procjenama početkom devedesetih godina prošlog stoljeća imali smo u RH oko 400 do 450 medvjeda.

Prema tvrdnjama znanstvenika nikav egzodus medvjeda iz BiH tokom Domovinskog rata se nije dogodio.

Medvjedi su dosta direktno stradali tokom rata, a i indirektno nakon rata, zbog krivolova kojeg u poratnim godinama nitko nije kontrolirao, u minskim poljima (koja se još i danas redovno događaju), a čiji opseg nam je nepoznat, ali se kod svakog ulaska u minski sumnjiva područja i kod razminiravanja takvih područja nailazi redovno na kosture i lešine medvjeda.

Bitne negativne pojave u staništu medvjeda također ne pogoduju stabilnosti medvjeđe populacije i sigurno ne doprinose rastu populacije (nove šumske i ostale ceste, autoceste, sječa, nova skijališta, nove vjetroelektrane i drugo).

Današnje procijene brojnog stanja nisu financijski neuvjetovane, sve one dolaze od onih koji i konzumiraju pravo na odstrijel medvjeda, a to je degutantno.

U pravu postoji princip (i logično ispravan) da ne može onaj koji konzumira neku povlasticu ili pravo (u ovom slučaju lovci) sam sebi propisivati opseg tog prava.

Neko drugo tijelo, nezavisno, financijski neuvjetovano, primjenjujući znanstveno verificirane metode bi trebao utvrditi brojno stanje medvjeđe populacije.

Ipak, moramo navesti i službeni stav da danas u RH imamo oko 1000 do 1100 primjeraka smeđeg medvjeda. Pri tome nitko od nadležnih koji ovu fantastičnu brojku proguravaju i nameću kao istinitu nije objasnio nekoliko sitnica:

- kao prvo kako tumače da je prije početka Domovinskog rata bilo oko 450 medvjeda, da je uslijedio rat, miniranje staništa, veliki infrastrukturni zahvati u srcu staništa medvjeda (poput autocesta, plinovoda, izgradnje novih skijališta, šumskih i drugih cesta, i drugih za medvjeda štetnih zahvata), da je odstrijel višestruko povećan, a da se u tako kratkom roku populacija toliko povećala?

- i kao drugo kako to da su naši znanstvenici i ostali stručnjaci  prije petnaestak, dvadeset godina tvrdili da je kapacitet našeg staništa cca 450 do 500 medvjeda i da se medvjedi ne mogu namnožiti preko kapaciteta staništa, a danas isti ti ljudi tvrde da imamo oko 1000 ili čak i malo više medvjeda i da je to otprilike kapacitet našeg staništa te da ovaj broj medvjeda stanište podržava.

Voljeli bismo da nam objasne kada su napravili pogrešku, tada, kad su govorili o staništu za oko 450 medvjeda ili danas, ili do kojih su to novih spoznaja oko medvjeda i staništa došli kad isto to stanište, samo sada nešto lošije kvalitete trpi više od dvostrukog broja medvjeda nego tada.

Iz ovoga se jasno vidi da se radi o voluntarističkim procjenama kojima je cilj nezamjeranje lovačkom lobiju i naročito „Hrvatskim šumama“ d.o.o., a sve u interesu zadovoljavanja svojih osobnih koristi, a da je izostao ozbiljan, znanstveni, kritički odnos znanstvenika koji u trgovini brojnim stanjem nisu smjeli sudjelovati. Naš znanstveni tim (a to je i jedini takav tim koji proučava medvjede u RH, NAŽALOST) nije smio sudjelovati u licitacijama oko brojnog stanja, upravo zato da bi mogao te brojke s distance kritički vrednovati. Ovako,  upravo naši znanstvenici pod vodstvom prof. Dr. Đure Hubera snose najveću odgovornost (iako toga nisu svjesni) za opstanak, u broju koji otprilike čini kapacitet staništa, naše populacije smeđih medvjeda i zavisno od njihovog opstanka ili produbljavanja ugroze opstanka medvjeda  procjenjivat će se njihova odgovornost!

Potpuno samostalno, financijski neuvjetovano, nakon desetgodišnjeg promatranja, praćenja medvjeda i staništa, brojnih razgovora s lokalnim stanovništvom i lovcima, razgovorima s mnogim lovnim stručnjacima, praćenja statistike stradavanja i statistike lova i sl. članovi ove udruge izražavaju svoju duboku zabrinutost za opstojnost medvjeđe populacije u RH JER PRIMJEĆUJU SUSTAVNO I STALNO PAD BROJNOSTI MEDVJEDA U RH.

Osim toga primjećuju i promjene u dobnoj strukturi, tj. medvjedi su sve manji, što znači da su i sve mlađi što govori o snazi odstrijelnog zahvata.

Pojava da su nam medvjedi sve mlađi nosi i jednu drugu opasnost, a ta je pojačana pojava problematičnih medvjeda koja je u izravnoj vezi i s starošću populacije i društvenim odnosima unutar populacije. Ako je udio mladih, neiskusnih medvjeda u populaciji nesrazmjeran udjelu iskusnih primjeraka, tada će i „čudna, neprirodna“ ponašanja medvjeda biti češća, a što ima za posljedicu dvije negativnosti: pojačanu smrtnost medvjeda i pojačan dojam u needuciranoj javnosti da ima sve više medvjeda i da im broj raste.

             sve mlađi medvjedi su puno češći nego  ovakvi medvjedi

Okolnosti koje govore u prilog da je medvjeda sve manje:

• Uprkos  svim naporima lovci ne uspijevaju ostvariti odstrijel u prosjeku niti sa 65% od planiranog,
• Odstrjeljuju se sve manji i mlađi medvjedi.
• Višestruki porast stradavanja medvjeda u prometu (npr. autocesta Zagreb – Split), stradavanja u minskim poljima.
• Nepostojanje stvarne procjene medvjeda stradalih u krivolovu (česta pojava), a članovi ove udruge imaju stav, zbog dojava koje dobivamo i onoga što sami vidimo da je taj krivolov na medvjeda potcijenjen.
• Odbijanje da se provede genetska analiza brojnosti pa da dobijemo stvarni uvid u brojno stanje i da konačno prestanu diskusije o brojnom stanju. Ipak, treba imati na umu da od tih diskusija neki žive tj svoju egzistenciju vezuju uz stalno organiziranje sastanaka, skupova, radionica i sl.

Genetska analiza je u svim zemljama gdje je provedena pokazala da je brojno stanje medvjeda znatno manje nego ono koje se prije takve analize procjenjivalo i to čak višestruko manje (Italija – Abruzzi). Stoga je  nerealno za očekivati da bi takva analiza kod nas pokazala da su lovačke procjene točne, pogotovo što su u tim zemljama takve prethodne procjene radili znanstvenici i zaštitari, kojima nije bilo u interesu „podebljavati“ brojno stanje, za razliku od nas gdje lovci daju procjene i na osnovi tih procjena vrše odstrijel.

Prema našim procjenama, temeljenim na dugogodišnjem radu, brojno stanje medvjeda je u padu, a trend populacije je važniji za stabilnost populacije od apsolutnog broja u nekom trenutku, stanište je sve manje kvalitete što zajedno dovodi do ozbiljne opasnosti za našu populaciju.

Brojno se stanje ne usuđujemo procjenjivati  da ne upadnemo u  zamku u koju su lovci upali, ali bismo bili jako zadovoljni da imamo brojno i veličinom onoliko medvjeda koliko smo imali pred početak Domovinskog rata.