KRATAK POVJESNI PREGLED UPRAVLJANJA MEDVJEĐOM POPULACIJOM
Medvjed je u prošlosti (dobrim dijelom kao i danas) smatran štetnom i po čovjeka opasnom životinjom koju je bilo čast ubiti bilo gdje i na bilo koji način pa se za ubijenog medvjeda isplaćivala i nagrada. Smatralo se, da ako na nekom području nema medvjeda, da je to područje razvijenije i civiliziranije.
Takvo je stanje uz male iznimke trajalo do kraja Prvog svjetskog rata.
Za vrijeme trajanja Kraljevine Jugoslavije u Savskoj banovini je 1935. godine donijet propis o zaštiti medvjeda, ali nije bio ozbiljno primjenjivan na terenu.
Drugi svjetski rat je ponovno unio nemir u naše šume i planine i teško naškodio medvjeđoj populaciji i neposredno i posredno utjecajem na stanište i dok se tokom i nakon svakog rata broj vukova povećavao tako se pod ratnim utjecajem broj medvjeda opasno smanjivao.
Nakon Drugog svjetskog rata situacija za našeg medvjeda se značajno popravila.
Kao prvo, tadašnji Republički zavod za zaštitu prirode pokušao je osnovati posebne rezervate za medvjede i to Velebit, Kapela, Risnjak i Snježnik i zabraniti trovanje vukova i lisica (koje je tada bilo masovno) barem u vrijeme kad medvjedi izlaze iz brloga. Naime, tih se godina, većina ukupne smrtnosti medvjeda odnosila na trovanje na zatrovanim mekama za vukove.
Sretna okolnost za medvjede je bila osnivanje Šumskih gospodarstava 1960. godine u čiju je nadležnost pripala briga o medvjeđoj populaciji. Provedene mjere zaštite, prije svega kontrola i smanjenje krivolova, selektivna upotreba otrova, a kasnije i zabrana otrova, prihranjivanje medvjeda dali su svoje rezultate i populacija se počela značajnije povećavati.
Tih se godina počeo razvijati i komercijalni lov prije svega stranih lovaca (ali i domaćih političara i oficira) pa je upravljanje populacijom dobilo i ekonomsko značenje.
Takva situacija trajala je otprilike sve do početka Domovinskog rata kada smo prema tada – a to valja naglasiti – potpuno financijski neuvjetovanim procjenama objektivnih šumarskih stručnjaka i mladih tek proizašlih znanstvenika s VEF-a, imali u RH oko 400 do 450 medvjeda, što se smatralo sasvim dovoljno tj. smatralo se da je kapacitet našeg staništa optimalno popunjen.
1994. godine donijet je novi Zakon o lovu koji je unio negativne novine u upravljanje medvjeđom populacijom tj. dozvolio je svakom lovozakupniku, dakle svim lovačkim društvima, poduzećima i pojedincima koji su imali lovišta u zakupu (pa i najmanja) da po prvi put sami „gospodare“ medvjedom tj. da sami iskazuju brojno stanje medvjeda u lovištu i vrše odstrijel. Takvo odobrenje lovozakupnicima dovelo je do vrlo brzog multipliciranja brojnog stanja medvjeda na papiru, a što je dovelo i do povećanog odstrijela. Prije Domovinskog rata u Gorskom se kotaru godišnje odstrjeljivalo 13 do 16 primjeraka, a po novonastaloj situaciji uvjetovanoj i omogućenoj Zakonom o lovu iz 1994. dopušteno je bilo odstrijeliti 39 medvjeda. Naravno da se broj medvjeda nije preko noći multiplicirao, već je očito da su financijski apetiti prevladali.
Osim toga, Republika Hrvatska je potpisnica Bernske konvencije tj. Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa koju je Republika Hrvatska ratificirala 2000. godine i koja je tim aktom postala i naš relevantni propis.
Pod pritiskom međunarodne zajednice, tj. međunarodnog tijela za provedbu CITES konvencije Republika Hrvatska je ipak donijela jedinstveni Plan gospodarenja smeđim medvjedom u Republici Hrvatskoj, kojim je ovaj akt preuzeo nadležnosti Zakona o lovu u pogledu medvjeda.
Ovaj akt je i danas u funkciji. Lov i sve druge aktivnosti vezane uz medvjeda provode se prema ovom planu, kojega autor teksta smatra manjakavim, loše napravljenim, aktom koji ne osigurava opstanak medvjeđe populacije na duže vrijeme, dakle aktom koji je po mišljenju članova ove udruge, koji se godinama bave promatranjem i proučavanjem medvjeda u Hrvatskoj, donijet iz razloga da zainteresiranoj domaćoj i međunarodnoj javnosti skrene pozornost s važnih pitanja vezanih uz medvjeda, te da formalno, ali samo formalno, ispuni obvezu koju je u pogledu medvjeda Republika Hrvatska preuzela preuzimajući međunarodne konvencije.
Udruga Animalia upravo iz razloga što smatra i stoji na stanovištu da je današnje upravljanje medvjeđom populacijom u Republici Hrvatskoj potpuno neadekvatno i nije u duhu propisa koje smo sami donijeli, nadalje zbog straha da ćemo u bliskoj budućnosti izgubiti ovaj prirodni dragulj i da naša djeca neće moći uživati u Medi Brundi, dakle iz ovih razloga, želi se aktivno uključiti u problematiku održanja medvjeda na ovim prostorima. Jedan od načina djelovanja koji ovoj udruzi stoji na raspolaganju je svakako edukacija šire javnosti, upoznavanje javnosti s načinom života medvjeda, načinom izbjegavanja konflikata medvjeda s ljudima, koristi koju lokalna zajednica i cijela država može imati od medvjeda i senzibilizacija javnosti za problematiku upravljanja populacijom.
