Ovdje je dovoljno reći da su naši nacionalni parkovi u staništu medvjeda (Risnjak, Sjeverni Velebit, Paklenica i Plitvička jezera) premali da bi medvjed mogao u njihovim okvirima zadovoljiti svoje ekološke potrebe, pa kroz njih prolazi, povremeno se zadržava, u nekima od njih brloži, ali ipak mu nisu dovoljni za život pa iz njih redovito izlazi. Osim toga treba naglasiti da su izvan granica parkova sve lovišta koja u neposrednoj blizini granice s parkom (od oko 300 m) imaju hranilišta koja privlače medvjede iz parkova radi odstrijela.

Dakle, zbog velikih potreba medvjeda za životnim prostorom, s jedne strane, te zbog malih površina nacionalnih parkova u RH, ta zaštićena područja nisu dovoljna za trajno zadržavanje medvjeda, niti za zadovoljavanje njegovih prirodnih potreba. To, međutim, ne odriče svaku važnost nacionalnim parkovima za život medvjeda. Zbog mira koji je tamo prisutan, očuvanosti šuma, izostanka šumskih i infrastrukturnih radova, ta područja imaju važnu ulogu u godišnjem ciklusu smeđeg medvjeda. Osobito se to odnosi na brloženje, podizanje mladunaca, parenje, ali i prehranu medvjeda kada mu je ona najpotrebnija, pred brloženje te neposredno nakon parenja.

Stoga bi u budućnosti, radi očuvanja populacije našeg medvjeda, a u skladu s Direktivom EU o zaštiti staništa i Bernskom konvencijom, bilo neophodno potrebno proširiti granice nacionalnih parkova, kako bi i one životinje koje imaju velike potrebe za životnim prostorom, unutar granica tih područja mogle zadovoljiti glavninu svojih životnih potreba.