Posljednih desetak, petnaestak godina dogodile su se u našim gorskim krajevima brojne promjene koje umanjuju kvalitetu staništa i donose stalne i bitne promjene u staništu medvjeda.

Naravno, ne želim reći da ti infrastrukturni zahvati u staništu nisu bili potrebni, barem neki od njih, ali ih treba uzeti u obzir kod ocijene kvalitete staništa. 

Završena je autocesta Zagreb – Split kroz Liku. Osim što su stalni izvor buke, pogotovo dok se gradilo, što su preostali ogromni kompleksi posječene šume i drugi s izgradnjom i upotrebom povezani utjecaji u staništu, postoji i jedna specifična negativnost koja bi se mogla tek osjetiti na populacijama divljih životinja, a to je trajna fragmentacija staništa.  

Tu valja istaknuti i neadekvatne ograde na autocesti koje medvjed  uspijeva prijeći i biva žrtva prometnih nesreća u kojima, zbog medvjedove mase, mogu stradati i ljudi, ili nastati ogromna materijalna šteta.

Sljedeća važna cesta  koja cijepa stanište i koja je barem nekoliko primjeraka medvjeda trajno odvojila od ostatka populacija je autocesta Rijeka – Rupa koja nema uopće prijelaz za divlje životinje pa medvjedi s Učke i Ćićarije (mali broj) ne mogu kroz Hrvatsku proći do Gorskog kotara, nego jedino preko Slovenije, gdje imaju za prijeći i autocestu Postojna – Ljubljana.

Osim autocesta, postoji i čitav niz drugih prepreka za prolaz medvjeda gdje su moguća stradavanja, poput običnih, neograđenih cesta, stara cesta Rijeka – Zagreb, željezničke pruge (na kojima se događa najviše stradavanja u prometu), ili trase dalekovoda, naftovoda i plinovoda kroz Gorski kotar koje su dodatno fragmentirale staništa, i sl.

stradavanja medvjeda na prugama su česta                                                   uklanjanje mladog stradalog medvjeda s pruge

U začetku je gradnja autoceste Rijeka – Žuta lokva koja će dijelom zaći u stanište medvjeda.

U planu je gradnja nove, nizinske pruge Rijeka – Zagreb.

Osim prometne infrastrukture koja je neophodna (osim možda ove nizinske pruge) postoji i niz potpuno nepotrebnih, megalomanskih  i izrazito štetnih zahvata u prirodu koji su barem sumnjive isplativosti.

To su prije svega buduća skijališta Sveto brdo i Bijela kosa.

Na tim su mjestima (naročito na Bijeloj kosi) posječene ogromne količine šume, grade se pristupne ceste, dovodi struja, voda i ostala infrastruktura, u planu je gradnja hotela i ostalih smještajnih kapaciteta, dakle ogroman zahvat u najboljem dijelu medvjeđeg areala, koji značajno utječe, naravno negativno, na medvjeda i tjera ga iz tih krajeva, a isplativost takvih investicija u najmanju ruku sumnjiva. Za autora nije sumnjiva, on naime je uvjeren da su to sve promašene investicije  kojima je cilj bogaćenje pojedinaca iz lokalne zajednice iz jednog političko-turističko-skijaškog lobija, a da i njih nije briga za eventualnu isplativost takvih projekata.

Naime, već uhodana skijališta postoje na samo koji sat vožnje od Gorskog kotara, gdje zbog slabijih zima, u posljednje vrijeme ni nema dovoljno snijega. Možda bi za lokalnu zajednicu Gorskog kotara bilo isplativije da svoju turističku ponudu usmjeri k razvoju ekoturizma, jer, za razliku od stranih skijališta kojima ne može konkurirati ponudom, svojim prirodnim vrijednostima (uključivši i populacijom medvjeda) i te kako može prednjačiti na europskom tržištu.

Kada uzmemo u obzir sve ove nedavne, a jake promjene u staništu medvjeda, dolazimo do jedne proturječnosti: prije svih ovih nabrojenih zahvata početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, naši su stručnjaci koji se profesionalno bave praćenjem medvjeđe populacije, tvrdili da u Republici Hrvatskoj imamo 400 do najviše 450 medvjeda, i da su to otprilike i granice kapaciteta našeg staništa, tj da stanište ne može podržati osjetno veću brojnost, već se radi o otprilike idealnom broju medvjeda.

Danas kad je stanište nedvojbeno fragmentiranije, dijelom degradirano, isti znanstvenici i ostali stručnjaci koji od medvjeda žive, tvrde da imamo otprilike 1000 primjeraka  medvjeda i da je to poželjno brojno stanje koje odgovara kapacitetu staništa.

Pri tome ne objašnjavaju da li su tada, prije desetak godina, bili u krivu i koje su to nove spoznaje  dovele do takve brze promjene u navikama i životu medvjeda, da isto, ili čak lošije stanište, trpi više od dvostruko veći broj medvjeda!?

Izgleda da su se i medvjedi prilagodili našoj politici i lovnim željama, pa su, a u želji da svačiji apetiti budu zadovoljeni (i lovaca i znanstvenika) preko noći povećali više od dvostruko brojno stanje i stisli se u staništu ne prigovarajući njegovoj degradaciji.