Članovi udruge Animalia već se više od desetak godina bave traženjem, praćenjem, promatranjem, praćenjem stradavanja, naročito na željezničkoj pruzi  i proučavanjem medvjeda na ovim našim prostorima, tako da su došli i do određenih spoznaja o životu, kretanju, karakteru medvjeda, načinu kako se ponaša u susretima s ljudima, o ponašanju problematičnih medvjeda itd.

 

Istovremeno smo primjetili kako velika većina ljudi, čak i lokalnog stanovništva koje živi medvjedu u susjedstvu, većina lovaca (izuzetak su samo pojedinci koji se dugi niz godina profesionalno bave lovom na medvjeda poput djelatnika Hrvatskih šuma), a  naročito šira javnost vrlo malo zna o medvjedu, njegovu životu, pravilima ponašanja u susretu s njim, mjerama kojima se izbjegavaju konflikti s njim i slično.

Istovremeno se dičimo da smo zemlja koja ima medvjeda, a o njemu ne znamo gotovo ništa.

 

Mišljenja smo da je jedina šansa za opstanak medvjeda na našim prostorima edukacija javnosti, a educirana i svjesna javnost može djelovati da se onda i okolnosti o kojima ovisi život i opstanak medvjeda, poput pitanja Plana gospodarenja medvjedom, pitanja otpada i sl. promijene u smjeru kvalitetnog suživota čovjeka i medvjeda.

 

Da li je medvjed opasna, gladna zvijer ili debela, okrugla umiljata lopta?

 

Naravno da je odgovor na ovo pitanje, kao uostalom i uvijek u životu, negdje u sredini. 

Medvjed je po svojoj prirodi nepovjerljiva, plaha i bojažljiva životinja. Više sam ga puta u razgovoru s ljudima uspoređivao sa srnom koja je sinonim plahosti i bojažljivosti.  Kada sam znao promatrati srnu na livadi ili na paši ona svako malo digne glavu, osluškuje pa opet pase i tako ponovno i ponovno. Medvjed radi isto to, malo pase ili jede nešto pa svako toliko i on digne glavu, ali za razliku od srne on se ne pouzdaje u sluh već u njuh. Dakle, i on je plah i stalno prati situaciju oko sebe. Kad nešto pukne u šumi (grana) ili se proizvede neki drugi nagli zvuk, srna prvo pogleda i potraži uzrok zvuka, a tek kad uoči čovjeka počne biježati, ali nikad panično, dok medvjed na prvi zvuk odskoči i uopće ne provjeravajući što je prouzročilo zvuk panično odtrči. Često puta u toj panici mu se dogodi da se i poblati doslovno od straha. Kada čovjek to doživi u prirodi stvarno dođe do zaključka da je medvjed vrlo plaha životinja i da je čak i srna hrabrija.

 

Primjetio sam, također višekratno, pa se može smatrati pravilom da   taj medvjeđi strah nestaje kad padne mrak, tada, valjda znajući da ga mrak štiti, je puno hrabriji i doživio sam da ne uzmiče pred čovjekom, dok se po danjem svijetlu to nikad ne događa.

Tada puše na čovjeka i nema namjeru uzmaknuti pa je najbolje pustiti ga na miru i zaobići.

Jednom sam noću se vraćao šumom prema svom automobilu i već sam na mjesečini uočavao odbljesak stakla auta, a medvjed mi nije dozvolio da priđem autu jer je kad bih zakoračio do određenog mjesta počeo puhati  na mene i lomiti, a kad bih se povukao on bi se smirio. To se ponavljalo svaki put  kad bih ponovno pokušao. Na kraju sam na tom mjestu ostao puna dva sata dok on nije odlučio popustiti i otići. Danju se takva situacija  ne bi mogla dogoditi.

 

 Često sam, nadalje, čuo od ljudi, ma ne vjeruj mu, što ako je gladan, ako napadne zbog gladi.

Ovdje je odgovor potpuno jednostavan. Naš smeđi medvjed nikada, ali baš nikada, nije napao čovjeka zbog gladi. Već smo pojasnili da se pretežito hrani biljnom hranom, a ima i urođeni strah od čovjeka koji je zadobio od svojih predaka koje je čovjek krvožedno tamanio i pokušavao zatrti, tako da čovjeka nikad ne gleda kao potencijalni obrok.

 Ipak, ponekad čujemo iz medija da je medvjed napao čovjeka, a novine to tada najčešće prikažu na senzacionalistički način.

Što je istina u pričama o napadu medvjeda na čovjeka?

 

Kao prvo treba istaknuti notornu činjenicu da se medvjed čovjeka boji i izbjegava kontakte s ljudima. Ipak, ponekad se dogodi, bez medvjedove volje da do kontakta dođe, tj. sretnu se medvjed i čovjek. Takvi susreti najčešće završavaju tako da medvjedu vidimo uglavnom samo debeli stražnji kraj, a nama ostanu lijepe uspomene na taj susret.

Međutim, osim ovog najčešćeg scenarija,  dogodi se ponekad i drugačiji scenarij kad medvjed ne pobjegne već zauzme stav ili kretnje koje shvaćamo kao prijetnju ili čak napad.

 

Kada medvjed napada čovjeka? 

  medvjed nikada ne napada iz ovakvog stava, ovo je stav koji mu omogućava da osmotri situaciju

Osnovno pravilo u pogledu napada medvjeda na čovjeka jest da medvjed napada samo i isključivo onda kad smatra da je ugožen tj. napadnut i kad ne vidi drugi izlaz nego napad tj. aktivnu obranu. Životinje, pa tako i medvjed, za razliku od ljudi, se uvijek u istoj situaciji ponašaju na jednak ili vrlo sličan način tako da možemo iz njihovih reakcija izvući pravila tj. obrasce po kojima se  ponašaju u određenim situacijama.

 

Medvjed će napasti čovjeka samo onda kad smatra da čovjek napada njega i da mu je napad jedini izlaz. To se u pravilu događa u slijedećim situacijama:

- kad se čovjek kreće po medvjeđem staništu (šumi, planini, stjenama, gušticima) izrazito tiho

  i izrazito polagano pa iznenadi medvjeda koji se tu nalazi u neposrednoj blizini (oči u oči),

- kad ljudi (najčešće izletnici) ugledaju medvjeda i pokušaju ga zaokružiti da bi ga bolje

  vidjeli  i fotografirali,

- kad medvjedica vodi mlade koji se ponekad vole malo odvojiti od majke pa se čovjek

  nađe između majke i mladih,

- kad mladi zbog znatiželje krenu prema ljudima (ovo je od svega navedenoga najrjeđi

  slučaj),

-ukoliko mu uđete u brlog, a to se speleolozima zna ponekad dogoditi kad žele istražiti neki

 procijep, pećinu ili špilju a u njoj se nalazi medvjed (ovakav smo slučaj imali pred oko dvije

 godine kod Slunja).

 

Postoji samo jedan dokumentirani slučaj fatalnog napada medvjeda na čovjeka u Hrvatskoj i taj se dogodio u rano proljeće 1988. u Nacionalnom parku Plitvička jezera, kad je jednog lokalnog čovjeka ubila medvjedica kojoj je pokušao ukrasti mladunče.  To je jedini dokumentirani takav događaj u 65 godina.

Iz svega gore navedenog možemo izvesti zaključak da kretanje planinom i šumom nije nimalo opasnije od kretanja gradom, ukoliko smo svjesni da smo zašli u stanište „kralja šume“ i da se u tom staništu ponašamo u skladu s određenim pravilima ponašanja.

Pravila ponašanja možemo podijeliti u dvije grupe pravila i to pravila ponašanja u susretu s medvjedom i pravila ponašanja u staništu medvjeda, a koja su vrlo važna zbog izbjegavanja uznemiravanja medvjeda i drugih životinja i privikavanja medvjeda na ljude i traženje hrane od ljudi.

Gore navedene dvije grupe pravila, kao i zaključke ovog poglavlja možete pronaći u poglavljima koja slijede i to: poglavlje "pravila ponašanja" i poglavlje "pravila ponašanja II".