Mnoge migratorne vrste tvore različite zajednice za različitih sezona i osim što na novom području mora biti kompatibilna sa različitim klimatskim i dijetarnim režimom, mora se slagati i sa različitim vrstama sa kojima dijeli stanište.

Da bi ptica izdržala putovanje, mora mora razviti otpornost za prevaljivanje puta bez odmora.

Većina ptica putuje noću u malim jatima. To im omogućava da jedu danju i izbjegnu neke predatore.

Neke jedu putem, a neke ne jedu danima dok traje putovanje, koristeći energiju prikupljenu u masti.

Ponekad se uzmu različite rute za isti smjer, ovisno o vjetrovima i dostupnosti hrane. Neke vrste pjevica lete u Afriku preko Španjolske i Portugala u jesen, a u proljeće se vraćaju preko Tunisa i Italije zbog mnogo povoljnijih vjetrova. Iako su duga putovanja preko područja u kojima nema dovoljno hrane ili čak mjesta za odmor opasna, čini se da ih ptice koriste generacijama. Teško je govoriti koriste li se migracijske rute ili smjerovi. Istraživanjima je otkriveno da puno ptica za let koristi veće visine (1000-2000 m, ponekad i veće), te da ptičji putovi mogu biti jako široki. Ipak, one koje putuju tijekom dana i za lošijih vremenskih uvjeta sa malo vjetra, lete na manjim visinama i koriste topografiju tla. Rode, pelikani, grabljivice koji ovise o termalima obično lete na manjim visinama. Način leta obično određuje i putanje kojima se ptice kreću. Tako ptice koje koriste termale, izbjegavaju dugo prelaženje mora, iznad kojih nema termala, pa će u Afriku ići preko Gibraltara ili preko Izraela, ili preko Grčkih otoka, Krete, Cipra, Malte.

Dugotrajni letovi zahtijevaju veliki utrošak energije. Zato ptice moraju biti u dobroj kondiciji, sa izraslim novim perjem ili odgođenim mitarenjem do završetka migracije. Kao gorivo ptice koriste nakupljenu masnoću, koja daje više energije od proteina ili ugljikohidrata, a izgaranjem nastaje i voda, što je značajno kod prelaženja pustinje ili mora.

Jako je teško odvojiti kategorije kretanja ptica jer su ona toliko različita i međusobno jako variraju.