Može se očekivati pojava migracije svaki put kad jedinke u većem broju prežive ako napuste svoje područje razmnožavanja nego da su ostale tamo cijele godine.

Najjednostavniji uzrok migracije je nedostatak hrane, a on se javlja jer biljke prestaju rasti, odnosno donositi plodove u dijelu godine, veliki dio kukaca ugiba ili hibernira ili postaje nedostupan zbog snijega i leda. Zato je očiti razlog zašto ptice napuštaju mjesto razmnožavanja. Razlog zašto napuštaju mjesto zimovanja nije toliko jasan, jer se za mnoga područja čini da bi bila prikladna za ptice tijekom cijele godine. Kad ptice ne bi migrirale u proljeće, veliki sezonski dio hrane ostao bi neiskorišten. Pod tim uvjetima, svaka jedinka koja se preseli na višu zemljopisnu širinu, sa povećanjem hrane i dužine dana, može podići više mladih nego da je ostala na nižim širinama i natjecala se za hranu sa pticama koje tamo obitavaju. Stoga se proljetna migracija može vidjeti kao poboljšanje uspjeha razmnožavanja. Također, predacija na jaja i piliće koji su glavni čimbenici neuspjeha razmnožavanja opadaju sa zemljopisnom širinom.

Navika ptica da migriraju može se smatrati kao proizvod prirodne selekcije, omogućujući dugotrajno da vrste učinkovito prežive i razmnožavaju se. Troškovi gubitaka pojedinih jedinki daleko su manji od koristi koje ima populacija. Druge se životinje bore sa sezonskim nedostatkom hrane na druge načine, najviše hibernacijom.

Iako migracija zahtijeva prilagodbe u ponašanju i fiziologiji, nije teško vidjeti kako se ona razvijala. Neke vrste ptica uopće ne migriraju, druge samo na male udaljenosti, a mnoge odlaze jako daleko. Također se i među istim vrstama mogu naći velike varijacije, a i unutar jedne vrste neke jedinke mogu putovati, a neke ne. Također, glavne prilagodbe koje su potrebne za dugotrajnu migraciju (kao masne rezerve, navigacijske sposobnosti) mogu se naći sa nešto drukčijim funkcijama i kod ne-migratornih vrsta, kao i kod drugih životinja.

Glavna značajka koja odjeljuje migraciju od drugih velikih kretanja životinja je da ona uključuje putovanje u dva smjera u određenim pravcima. Sposobnost da se vrati je neophodna prije no što se migracija započne. Sve ptice su u mogućnosti vratiti se u svoje gnijezdo, mjesto noćenja ili hranjenja. Mnoge nemigratorne ptice kreću se lokalno i svake sezone razmnožavanja se vraćaju na isto mjesto. Čak i pododrasle jedinke, nakon lutanja zimi se smjeste blizu svojeg mjesta rođenja. Kod nemigratornih vrsta takva su kretanja lokalna, ali osiguravaju temelj za razvoj migracije.

Također, ako imamo osjećaj za lokaciju, nije teško zamisliti kako se razvio osjećaj za smjer kretanja iz slučajnih kretanja. Za svaku je pticu koja živi u okolišu gdje se sezone mijenjaju vjerojatno da će naići na bolje uvjete. U sjevernoj hemisferi, ptice koje ide prema jugu nakon sezone razmnožavanja imaju veće šanse za preživljavanje od onih koje ide ka sjeveru, pa su generacijama ti smjerovi mogli biti odabrani prirodnom selekcijom. Osim smjerova, važne su i udaljenosti, pa i specifična mjesta za zimovanje – ptice odabiru one do kojih mogu doći a da su im tamo osigurani najbolji uvjeti za preživljavanje, uzimajući u obzir smrtnost za vrijeme putovanja.

Pretpostavimo da ptice sa nekog područja imaju nasljeđenu tendenciju da lete određene udaljenosti i smjer za migraciju, ali da se ti pravci i udaljenosti razlikuju od jedinke do jedinke. Neke će doći u prikladno područje i preživjeti, neke će doći u manje zahvalno područje i preživjeti u malom broju, a neke će doći u područje sa nepovoljnim uvjetima i uginuti. One sa najboljim migratornim ponašanjem prenijeti će najviše gena na potomstvo i migratorne navike će s ustaliti među najuspješnijom populacijom. Takva prirodna selekcija neće djelovati jedino na nomadske populacije koje mogu naići na hranu u bilo kojem smjeru kretanja.

Otkriveno je da crnokapa grmuša Sylvia atricapilla i druge pjevice čije populacije variraju od selica do rezidentnih u različitim staništima, kao i po datumima migracija, smjerovima i udaljenostima koje prevaljuju, a koje putuje uglavnom noću, kad se križaju jedinke različitih populacija, potomstvo pokazuje migracijske značajke koje su naslijeđene između roditelja. To se odnosi na sve aspekte migracije, vrijeme početka, trajanje, smjer, ili migracija naprama rezidentnosti.

Tako jedna srednjoeuropska populacija crnokape grmuše zimuje u Velikoj Britaniji od 1960. a starosjedilačka britanska populacija normalno migrira na jug u Španjolsku i Afriku.

Zašto u Britaniju? Zime su blaže, više hrane zbog povećanog broja hranilica, puno posađenog sitnog voća, kraća migracijska udaljenost (do 1500 km), brže vraćanje na mjesto gniježđenja.

Trenutno na sjevernoj polutci mnogo vrsta mijenja svoje migratorne navike:

-         dolaze ranije u proljeće

-         odlaze kasnije na jesen

-         skraćuju ili produljuju udaljenosti migracije

-         mijenjaju smjerove migracije

-         smanjuju ili povećavaju migratornost, ovisno o omjeru rezidenata naprama onima koji migriraju i javljanje zimovalica na mjestima gdje ih prije nije bilo

Gotovo sve ove promjene su povezane sa dostupnosšću hrane ili klimatskim promjenama (blaže zime). Jedini primjer povećanja migracije je kod vrsta koje su proširile mjesta gniježđenja gdje prezimljavanje nije moguće.

Sve ovo upućuje da su migracije dinamični fenomen, podložan kontinuiranim promjenama u odnosu na uvjete okoliša.